U potrazi smo za izgubljenim vremenom – u knjigama, do krajnjih granica,

Izgubljeno vrijeme nalazimo u filmovima, da bismo ga lakše izgubili, pomalo sramežljivo ali u konačnici ponosno, jer ipak smo ljudi.

Stvarati danas znači „stvarati opasno“, stvarati – kao nešto što nije s ovog svijeta.

.

Zabrana zamišljanja „slika nade“ posljednje je utočište nade, izvedba ekstatičnog samouništenja racionalnog, nesporazum koji dovodi tijelo do iskustva uzvišenosti.

Nesporazum je medij komunikacije nekomunikativnog, u kojem volja za obmanom ima čistu savjest na svojoj strani, nedovršeno dakle nemoralno.

Mir je stanje različitosti bez dominacije, hijerarhijska organizacija vrijednosti dostupna svima, mir je stražar tišine prolaska posljednjeg partizana.

Mir je riznica utopijskih sadržaja borbenog bratstva i jedinstva, opuštena razuzdanost nakon orgijanja s muzama.

Politička naiva i građanski voajerizam majstora i margarita iz zemalja bez gulaga moći su subjektivnoga, moć subjekta da u nemogućem vidi moguće.

Umišljenost je teška bolest militantnih humanista, svijest govori stalno jedino u modusu šutnje, moći biti ličnost!

Teško je do kraja razgolititi čovjeka, ogorčenog diletanta.

Sve što sam rekao o slatkoj slobodi subverzivna je prisutnost svega onoga što nisam rekao, ono što nisam rekao iznutra potkopava sve što je rečeno.

Populizam je velemajstorsko pretvaranje vlastitog lica nacrtanog u pijesku u javnu genocidnu mržnju, genocidnu mržnju kao svijet bez granica.

Populizam je proleterska mimikrija buržoaske klase u stanju raspadanja,

Populizam je narodu bliska jednostavnost nabijena emocijama, normalnost opsjednutosti iluzijama bez transa, egzistirajuća ne-vrijednost, bešćutnost.

Zaista živimo u mračnim vremenima, antikomunisti nisu bezazleni psići.

Onaj tko se smije mali je svijet u znakovima i tonovima, s bezbrižnim čelom pod šiškama na kojem se posvećuje prevara.

Onaj tko se smije samo još nije primio užasnu vijest, prostačku tajnu skandalozne putenosti.

Naše prijateljstvo ne ovisi o gunđanju i prigovorima, naše je prijateljstvo vesela svijest o katastrofi, kronična i neizlječiva.

Ništa ne želimo, osim s obzirom na dobro i ništa ne odbacujemo, osim s obzirom na zlo.

Svaka simulacija pomirbe izdanog prijateljstva je zabranjena, potrebna je kiša da kamen čuje lupanje svoga srca.

U velikim ljubavnim pričama nema poljubaca, samo „faze u neradu“ potrebne da se nešto postigne, nema ničega, zato i jesu velike, lude ljubavi.

U velikim ljubavnim pričama priroda je okrutna, duh je okrutan, i svi govore nerazumljivim jezicima.

U velikim ljubavnim pričama cijeli svijet nije ti do koljena, zavođenje je kolaž kao nečista savjest montaže manipulacija, šok izazvan sudarom dvaju nespojivih svjetova.

Najpogubnija čestitost je intelektualna čestitost, kao što je najgora pokvarenost onih najboljih.

Šta je izdaja prijateljstva u usporedbi sa utemeljenjem prijateljstva? Prijatelj ne dokazuje, prijatelj pokazuje.

Ja uvijek govorim istinu, čak i kad lažem, čak i kad spontano protestiram protiv vječne sadašnjosti, zelenim čajem s medom i limunom.

Svi sanjaju da su postali dijete, čak i najbolji od vas, a najviše sanjaju najgori od nas.

Ajmo dijalektički poricati objektivne mogućnosti i prepustiti se radu negativnog, ajmo negirati sve u duhu prkosa i ponosne bijede.

To je najbolji postorgijastični recept za dugovječnost, stanje nepomućene sreće, želja da budemo zajedno, da neprestano govorimo i ne uspijevamo ništa reći.

Nakon revolucionarne mržnje, temeljni neprijatelj ljudskog roda posrtevolucionarna je grižnja savjesti, revolucija bez revolucije.

No, mržnja i grižnja savjesti su jedno te isto, bez revolucionarnog pokreta nema ni revolucionarne teorije.

Čovjek nije sretan ako nije nesretan, ako ne pokorava i na koljena ne baca onoga koga voli.

Ono što ne odgovara mojoj logici, mojoj ljepoti, mojoj istini, mojoj dobroti moglo bi u nekom višem smislu biti savršeno.

A to svršeno nikad ne kao poklon, nego savršeno kao osvojeno, to savršeno uvijek kao pobjeda, savršeno kao plijen i odmazda.

Revolucije su istinite kao pokreti života za druge, a lažne kao nasilje nad samim sobom, djelovanje protiv svoje prirode.

Ti me nisi napustila, ti me ne možeš napustiti, to može samo Bog, ti si me prepustila mojoj vlastitoj sudbini, što je ispočetka komično, pa perverzno, pa tragično – tako nastaje ludilo.

Prvo nestaje smijeh pa osmijeh, to je obrazac raspadanja, životna ozbiljnost, ta divna potraga za zanosnim gestama, nadahnuta oskudica uznositog držanja.