I.

Čitateljima Vala nije nepoznato ime Zvonimira Pliskovca, jednog od njegovih grafičkih urednika, sjećaju ga se dobro čitatelji ovoga omladinskog lista. U jednoj od njegovih Bubica strip se zafrkava na svoj račun, uvrće se oko samoga sebe. Promišlja samu svoju formu. Ne vodi brigu ni o čemu drugome negoli o sebi samome. A lik Bubice smješten je izvan prostora stripa što se uvija i steže oko samoga sebe istiskujući svaki sadržaj. Igra je to višestrukih okvira. Za pedeseti broj Vala Pliskovac je bio priredio tri strip table u slijedu, jednu za drugome. U prvoj pripovijeda, na sebi svojstven način, o nekom neimenovanom prostoru, negdje pokraj mora. More je uglavnom mirno. Ulje na vodi. Ravna crta. Odjednom promjena, more postaje uzburkano. Isprva su valovi jedva zamjetljivi, ali nakon nekog vremena nemoguće ih je zanemariti. Na drugoj ta uzburkanost traje određeno vrijeme. Talasa se. A na trećoj, završnoj tabli uzburkanost se ipak primiruje, privodi svojemu kraju te napokon zamire u ravnoj crti. S važnim dodatkom, pri samome završetku : “A onda …”.

II.

Traganje za pogođenom formom vodi Pliskovca prema apstrakciji. Ponekad zaigrano duhovitoj, ponekad jetko zajedljivoj. Bilo je kasnih 70-ih i ranih 80-ih u redakciji Vala prilika i za jedno i za drugo. Npr. Miro Gulin bio u to vrijeme šef sale u kavani Kontinental. Srednjoškolci i studentarija imali su običaj zadirkivati ga, srditi ga i otežavati mu posao, iz razloga što se danas teško mogu razumjeti i opravdati. Ali kako je “barba” Miro bio ipak tolerantna osoba, a ne ogorčeno zlopamtilo, u Valu je bilo odlučeno da se prgava mladost u liku redakcije njemu neizravno oduži, podrži ga u očuvanju strpljenja. Na dvije gusto iscrtane table Pliskovac tada od lokalne gradske legende stvara lik superstara: slava, skupocjeni automobil, golema palača, čak i napisani memoari te, naravno, povlađivanje anonimne mase. Put prema apstrakciji, ogoljenoj formi, dolazi do izražaja ipak u drukčijim i zlosutnijim okolnostima. Pasica napravljena nakon što je bila smijenjena redakcija s Fernandom Sopranom na čelu jedinstven je crni blok s trpkom konstatacijom “Čekam bolja vremena”, a u crtovlju “Partiture za novu polonezu”, nastale u danima preuzimanja vlasti u Poljskoj od strane vojske, umjesto glazbenih nota vidljiva je jedino gola i prijeteća bodljikava žica. Dvije apstrakcije, dvije posrećene forme.

III.

Neprimjereno je, na vlastiti račun gotovo smiješno, još i danas, Pliskovčeve strip pasice iz nekadašnjeg Vala, Vjesnika i drugih novinskih tiskovina smatrati nečim epizodnim ili usputnim, što se tako lako i tako glatko, tako bezlično i tako bezimeno, utapa u navodni “duh vremena”. Pliskovac je pozoran promatrač događaja oko sebe, otvoren za izazove već gotovih formi koje se nude, ili milom ili silom, onima kojima je ipak do samosvojnih ostvarenja. Otvoren time i prema Novom kvadratu, međuprostorima što ih je to autorski i stilski šaroliko društvo ostavljalo neispunjenima, neiscrtanima i prepušteno drugima. Osluškujući svoje vrijeme. Djelujući izvan njegovih okvira, ali u skladu s autorskim kriterijima (i s originalnim prilozima) što su ovdje s njima bili afirmirani. Stvaralačkim potezima koji nisu blijede kopije ili geste obične i na koncu posve jalove zavisti tko zna otkuda, s tko zna kakvog slabo priznatog i malo uvažavanog mjesta, zbog uvjerenja da se “veliko vrijeme” događa uvijek negdje drugdje, eto, samo tako, u prostoru (pre)dalekog od pripadne sredine.

IV.

Rijetko je tko uspio i tada pa i u novije vrijeme uspješno sagledati puls ovoga grada na toliko lucidan način. To da se njegova moderna povijest ipak ne odigrava u slijedu uvijek istih i ravnomjernih jedinica vremena, nego u razglobljenim, out of joint trenucima, kako kaže renesansni dramatičar. Po svemu sudeći, ta se drama ne odigrava dok se valovi talasaju, nego dok njih nema, dok je crta ravna kao na ekranu bolničkog uređaja koji mjeri otkucaje srca pacijenta, nekoga tko trpi muku, i dok u vidokrugu nema ničeg zanimljivog i poticajnog. Valovita povijest. U gradu koji teče. I kojim kiša pada uglavnom ukoso.

(Tekst napisan za monografiju o Zvonimiru Pliskovcu koju priređuje povjesničar stripa Veljko Krulčić.)

.