Slika je dio ciklusa koji prikazuje različite dijelove godine i različite djelatnosti za svaki mjesec godine, a sačuvano je samo pet slika. Slika prikazuje zimski pejzaž u kojem se tri lovca u pratnji svojih pasa vraćaju iz lova, umorni i bez velikog uspjeha u lovu. U prvom planu slike su lovci sa psima, dok je u pozadini uhvaćena svakodnevnica zimskog popodneva u selu, tako da je slika vjerni prikaz jednog zimskog sutona u selu. Piter Bruegel je igrao važnu ulogu u razvoju pejsažnog slikarstva. Njemu se pripisuje izum jednog novog „kompozicijskog tipa pejzaža svijeta“. Za života su mu priznali da je svojim pejzažima postigao „savšenstvo bez mane“, no planetarna slava je došla posthumno, nekoliko vijekova kasnije, sa filmom „Solaris“ Andreja Tarkovskog.

„Lovci u snijegu“ su pojavljivanjem u filmu „Solaris“ samo započeli svoju filmsku priču. Danski režiser Lars von Trier je iskoristio ovu istu sliku kao element u svome filmu „Melankolija“ iz 2011. godine. A kao što smo u uvodu pomenuli, ova slika je bila inspiracija švedskom režiseru Roju Andersonu da snimi film za kojeg je dobio Zlatnog lava u Veneciji. Piter Bruegel Stariji se danas ubraja u velikane flamanskog slikarstva, a to nije mala počast, jer se u tom društvu nalazi (pored ostalih) i jedan Rubens.

Po filozofu Hipolitu Tenu (Hippolyte Taine) „osobina kulture razvijene do krajnjih granica jeste da sve više potiskuje sliku u korist ideje. U buduće, duh će se usmjeriti u smislu čistog rezonovanja. Mi nismo više slikari kojima je slikarstvo nešto prirodno. Sve moguće civilizacije, domaće, strane, one iz prošlih vremena, današnje, ostavile su svoje tragove. Umjetnici renesanse bili su ljudi koji vide sliku kad misle. Ta njihova misao pružala im je cijeli prizor, živ i potpun“. Ovaj francuski filozof je smatrao da je stvaranje umjetničkih djela određeno uticajem okojine i podneblja, te osobinama naroda jednako kao i povijesna događanja.

U procesu uklapanja u filmski narativ umjetnička slika jednim dijelom mijenja svoje izvorno značenje, jer prelazi iz stanja „nepomičnosti“ u kretanje filmske slike. Slika u filmu je „kretanje slika“, dok je klasična umjetnička slika zasnovana na nepomičnosti, odnosno kretanju oka posmatrača preko motiva te slike. U tom smislu slika „Lovci u snijegu“ dobija jedno novo značenje, kada se stavi u kontekst filmske naracije, u koju ona unosi svoje izvorno značenje, ali koje istovremeno biva izmijenjeno tim novim kontekstom, u smislu da se odvija proces prožimanja i dopunjavanja. „Solaris“, Andreja Tarkovskog, u jeku futurističkih trendova u tehnologiji, koji su proizveli i jednu novu etapu ljudskog roda, koja je otpočela lansiranjem sondi u svemir, umjetničko je djelo koje prati te procese u tehnologiji. Film je umjetnost tehnologije, za razliku od tradicionalne umjetničke slike. Međutim, život u svemirskoj stanici, život u vještačkoj kapsuli, kontrast je idiličnom prirodnom životu, koji oličava slika „Lovci u snijegu“. U tom smislu između filma „Solaris“ i slike „Lovci u snijegu“ postoji princip kontrapunkta, jer film ugrađuje ideje i značenja umjetničke slike, kroz dijalektiku i „razgovor“, ali na način da idejni plan filmske naracije ne bude narušen, u smislu da se dogodi određena vrsta integracije umjetničke slike u filmsku naraciju. Teror tehnologije, vještačkog života će se desiti u onom trenutku kada se presječe veza između čovjeka i prirode, ili čovjeka i Boga. Tada tehnologija i njen konstruirani, vještački ambijent prodiru na nov način u ljudsku pod-svijest, odakle izvlače deformirane odraze ljudske interakcije sa svijetom, ili barem na radikalan način mijenjaju interakciju svijesti i svijeta.

A šta ćemo sa „vanzemaljcima? Otkud nam pravo da tvrdimo da smo sami u Svemiru?

Nakon osvajanja Mjeseca, posadi letilice „Apolo 11“ se dogodilo nešto čudno. U eteru su čuli misterizne glasove. Ovu tajnovitu konekciju sa vanzemaljcima doživio je na Mjesecu astronaut James Irvin. Vrlo brzo nakon povratka na zemlju napustio je NASA-u i posvetio se vjeri. Izjavio je da mu je iskustvo iz svemira učinilo Boga još stvarnijim. Došao je i do spoznaje da je Isus koji hoda po Zemlji mnogo važniji od čovjeka koji hoda po Mjesecu. Sudjelovao je u nekoliko ekspedicija na tursku planinu Ararat u potrazi za ostacima Noine arke. Imao je tri srčana udara, a preminuo je nakon posljednjeg u 61. godini života. U današnja (Korona) vremena konekcije sa „svemircima“ su česta pojava. Američki milijarder Jeff Bezos tvrdi da će se „ljudi budućnosti rađati i živjeti u kolonijama u svemiru, a Zemlju će posjećivati kao što mi posjećujemo nacionalni park Yellowstone“.

I tako smo malo po malo, kao što reče Todorov, uvučeni u srce fantastičnog. „U svijetu koji je odista naš, u svijetu koji poznajemo, bez đavola, vila i vampira, događa se nešto što se zakonima tog istog, nama bliskog svijeta, ne može objasniti. Posmatrač događaja se mora odlučiti za jedno od dva moguća rješenja: ili je riječ o zabludi čula, proizvodu mašte, te zakoni svijeta ostaju onakvi kakvi su, ili se to doista zbilo, događaj je sastavni dio stvarnosti, ali tada ovim svijetom upravljaju zakoni koji su nama nepoznati. Ili je đavo privid, zamišljeno biće, ili on stvarno postoji, baš kao i druga živa bića, s tom razlikom što se on rijetko sreće“.

U filmu „Solaris“ je najavljen taj proces, u koji će se čovječanstvo strmoglaviti kroz robovanje tehnologiji, što se potvrđuje sada, pola stoljeća nakon snimanja filma „Solaris“. Slika „Lovci u snijegu“, koja se pojavljuje u jednoj sceni u svemirskoj sondi u filmu „Solaris“, zapravo je isplivavanje iskonskog bića čovjeka, ali i planete Zemlje, sa koje potiče, u jednom ambijentu, u kojem su sve veze sa iskonskim bićem „Čovjeka sa Zemlje“ presječene, kada čovjekova svijest gubi interakciju sa planetom Zemljom i prijanja uz jednu novu planetu, koja mijenja pod-svijest čovjeka, prodire u nju. To bi se zaista desilo sa ljudima, koji bi živjeli u svemirskim stanicama, na Mjesecu, Marsu ili nekim daljim nebeskim tijelima. Njihova pod-svijest bi se odvojila od planete Zemlje i počela bi da prijanja za ambijent nove planete.

Tu psihološku igru je umjetnički obradio Andrej Tarkovski. Tako da slika „Lovci u snijegu“ ima ulogu podsjetnika za stanovnike sonde na jedan iskonski život na zemlji, kojeg oni kao da su zaboravili. U tom smislu je film jako aktuelan, jer sada zapažamo da ljudska svijest, u planetarnim razmjerama, sve više prijanja za virtuelnu stvarnost tehnologije, a gubi vezu sa prirodom, koja je njen prirodni ambijent. To proizvodi razne vrste deformacija, preobražavanja ljudske pod-svijesti. U vrijeme kada je sniman film „Solaris“, to je bilo samo moguće futurističko vrijeme, koje je sada, pola stoljeća kasnije, postalo uistinu stvarnost. Čak se uveliko pripremaju i ljudska naselja u svemiru, što će doslovno proizvesti fenomen „prijanjanja“ ljudske svijesti za druge sfere, za druge planete i sunčeve sisteme. Ako čovjek jednom napusti zemlju, on će prestati biti Zemljanin, već stanovnik neke potencijalne planete X, nakon što izgubi sve uspomene. Proces prijanjanja svijesti i duha za druge svjetove se možda odvija na još načina, na još nešto više unutrašnjih načina. Po religijama duša nastavlja život na drugim svjetovima. Međutim, prelaz (ako postoji), jako je složen i nedovoljno poznat proces, jer znači prijanjanje esencije zemaljskog duha za druge svjetove, što će značiti mijenjanje prirode samoga duha, jednoga čovjeka sa zemlje. Međutim, čovjek je biće svemira, zemlja je kamena stijena u sunčevom sistemu, u jednoj zabačenoj galaksiji, s imenom Mliječna staza. Ponekad kad sklopimo oči, kao da se otvori tamni međuzvjezdani prostor bestežinskog stanja, kroz koji se survava naša svijest, što je igra pred san. Možda je to slutnja prijanjanja duha za druge svjetove, čije je procese i duševne odraze tako maestalno tematizirao Andrej Tarkovski u svome filmu „Solaris“. Slika „Lovci u snijegu“ je jedan prizor sa Zemlje, jedan idilični zimski dan, u kojem je sažeta sva poezija i ljepota jednostavnosti iskonskog života na planeti Zemlji. Ako nekad dospije u neke druge svjetove i bude imao mogućnost da se sjeća, čovjek će se sjećati baš takvih prizora, kakvi su prizori naslikani na slici „Lovci u snijegu“. Međutim, Andrej Tarkovski savjetuje da je baš to ono što trebamo sačuvati, jer će uzaludna težnja da se prošire granice svijeta proizvesti gubitak onog najljepšeg što imamo na zemlji, a što sažima upravo i slika „Lovci u snijegu“. To je estetika zemaljske prirode, čiji je čovjek samo jedan element. On treba da postoji unutar nje, na način da ne remeti prirodne procese na zemlji, što on ne čini. Klimatske promjene, kao i razne druge deformacije to potvrđuju. Čovjek želi da napravi značajniji iskorak u beskraj svemira, ali svemir na kraju nećemo osvojiti, a svoju planetu možemo izgubiti.

Sam fakt učešća na ovom festivalu ima, po mom mišljenju, potpuno apokaliptički karakter. Tako na primer, da su mi pre nekoliko meseci rekli da je ovo moguće, ja ne bih poverovao. Međutim, u poslednje vreme sam moj život slaže se donekle apokaliptički, pa je otuda i ovaj korak sasvim prirodan i logičan.

Apokalipsa je možda najveće poetsko delo stvoreno na zemlji. To je fenomen koji u suštini izražava sve zakone koji su čoveku dati odozgo. Znamo da se veoma dugo vode sporovi povodom različitih tumačenja ovih ili onih odlomaka u Otkrivenju Svetog Jovana. Znači, grubo govoreći, mi smo navikli da se otkrivenje tumači, da ga tumače. To je baš ono što, po mom mišljenju ne treba raditi, zato što apokalipsu nije moguće tumačiti. Zato što u apokalipsi nema simbola. To je slika. U tom smislu ako je simbol moguće interpretirati, onda sliku nije. Simbol se može dešifrovati, tačnije iz njega se može izvući određeni smisao, određena formula, dok sliku ne možemo da razumemo, nego možemo da je doživimo i primimo. jer ona ima beskonačan broj mogućnosti za tumačenje. Ona kao da izražava bezkonačan broj veza sa svetom, s apsolutnim, s beskonačnim. Apokalipsa je poslednja karika u lancu, u ovoj knjizi, poslednja karika koja završava ljudsku epopeju, u duhovnom smislu reči. Mi živimo u veoma teškom vremenu i njegove složenosti se pojačavaju svake godine. Mada, ako i makar malo znamo istoriju, možemo se prisetiti da se više puta govorilo o približavanju apokaliptičnog vremena. Rečeno je: “Blažen je onaj koji čita i oni koji slušaju reči proroštva, i čuvaju ono što je napisano u njemu, jer vreme je blizu.” Pa ipak, uslovonost vremena toliko je očigledna da mi ne možemo sa tačnošću da odredimo kada će se desiti ono o čemu piše Jovan. To može biti sutra, može za hiljadu godina. Upravo u tome je smisao takvog duhovnog stanja, duhovnog stanja čoveka koji treba da oseća odgovornost pred sopstvenim životom. Nemoguće je da je Otkrivenje nastalo tada kada se naše vreme iscrpilo. Zato ne smeju da se izvode nikakvi zaključci iz teksta Apokalipse povodom vremena kao takvog. Sigurno ste primetili da u Apokalipsi ima veoma mnogo tačnih cifara, datuma. Navodi se broj žrtava i broj pravednika. Ali sa moje tačke gledišta, to uopšte ništa ne znači, to je kao nekakav slikovit sistem koji se doživljava emocionalno. Cifre, neki tačni momenti, važni su da bi se osetila čovekova sudbina, da bi se upoznala budućnost. Objasniću primerom. Od malih nogu veoma sam voleo knjigu Rombinzon Kruso – uvek mi se strašno sviđalo i uzbuđivalo me nabrajanje onoga što je bilo izneseno na obalu i što je bilo Robinzonov plen. Mi živimo materijalizovano, ponavljajući o postojanju prostora i vremena. To jest, mi živimo zahvaljujući prisustvu ovog fenomena, ili dvaju fenomena, i vrlo smo osetljivi na njih zato što oni ograničavaju naše fizičke okvire. Ali, kao što je poznato čovek, čovek je stvoren po slici i prilici Božijoj, i prema tome, ima slobodu volje i sposobnost da stvara. U poslednje vreme, i ne samo poslednje nego već prilično dugo, mi često postavljamo sebi pitanje: nije li stvaralaštvo grešno? Zašto se javlja takvo pitanje kada mi nesumnjivo znamo da stvaralaštvo podseća na to da smo stvoreni, da nam je Otac jedan? Zašto se javlja takva, rekao bih bogohulna misao? Zato što je kulturna kriza poslednjeg veka dovela do toga da umetnik može bez bilo kakvih duhovnih koncepcija. Kad stvaranje biva neka vrsta instikta, šta li već. Pa mi znamo da neke životinje takođe imaju estetsko osećanje i da mogu da stvaraju nešto savršeno u formalnom, prirodnom smislu. Eto, recimo, saće koje stvaraju pčele da bi u njega stavljale med. Umetnik je počeo da se odnosi prema talentu koji mu je dat kao prema svome vlasništvu, odakle mu to pravo da smatra da ga talenat ni na šta ne obavezuje. Ovim se objašnjava ta obezduhovljenost koja vlada u savremenoj umetnosti. Umetnost se pretvara ili u nekakva formalistička traganja, ili u robu za tržište. Ne treba da vam objašnjavam da se kinematografija nalazi u samom centru ovakvog stanja, – uostalom, kao što je poznato, ona se rodila krajem prošlog veka na vašaru sa ciljem čiste zarade.

Nedavno sam bio u Vatikanskom muzeju. Tamo je ogroman broj dvorana posvećenih savremenom religioznom slikarstvu. To svakako treba videti zato što je užasno. I ja ne razumem zašto se ova, oprostite mi, dela, postavljaju na zidove takvog muzeja. Kako ovo može da zadovoljava religiozne ljude i posebno crkvenu katoličku upravu. To je prosto poražavajuće.

O SAVREMENOJ KNJIZI

Mi živimo u pogrešnom svetu. Čovek je rođen slobodan i hrabar. Ali naša nevolja je u želji da se sakrijemo i zaštitimo od prirode koja nas sve više i više prisiljava da se pribijemo jedni uz druge. Mi opštimo ne zato što volimo da opštimo, ne zato da bi uživali u opštenju, nego zato da ne bi bilo toliko strašno. Ova civilizacija je pogrešna ako se naši odnosi grade na takvom principu. Sva tehnologija, sav takozvani tehnički progres koji prati istoriju, u suštini stvara proteze – on produžava naše ruke, izoštrava vid, omogućuje da se krećemo veoma brzo. I ovo ima principijelan značaj. Mi se danas krećemo nekoliko puta brže nego u prošlom veku. Ali od toga nismo postali srećniji. Naša ličnost, naša da tako kažem, personaliti, ušla je u konflikt sa društvom. Mi se ne razvijamo harmonično, naš duhovni razvoj je toliko zaostao da smo već žrtve lavinskog procesa tehnološkog rasta. Mi ne možemo da izronimo iz ove bujice čak i ako bi hteli. Na kraju krajeva, kada se kod čovečanstva stvorila potreba za novom energijom radi tehnološkog razvoja, i kad je čovečanstvo otkrilo ovu energiju, tada se ono nije pokazalo moralno spremno da je iskoristi za svoje dobro. Mi smo kao divljaci koji ne znaju šta da rade sa elektronskim mikroskopom. Možda njime zakivati eksere, rušiti zidove? U svakom slučaju, postaje jasno da smo mi robovi ovog sistema, ove mašine, koju je već nemoguće zaustaviti.

Zatim, na planu istorijskog razvoja mi smo toliko počeli da ne verujemo jedni drugima, da ne verujemo da jedni drugima možemo pomoći (mada se sve čini da bi se preživelo zajedno), da mi sami, svako od nas lično, zapravo ne učestvujemo u društvenom životu. Ličnost nema nikakav značaj. Kraće rečeno, mi gubimo ono što nam je bilo dato od samog početka, – slobodu izbora, slobodu volje. Eto zašto ja smatram našu civilizaciju pogrešnom. Ruski fislosof i istoričar Nikolaj Berđajev vrlo je precizno zapazio da u istoriji civilizacije postoje dve etape. Prva je istorija kulture kada je razvoj čoveka manje-više harmoničan i zasnovan na duhovnoj osnovi, i druga, kad počinje lančana reakcija koja nije potčinjena volji čoveka, kada dinamika izmiče kontroli, kada društvo gubi kulturu.

Šta je Apokalipsa? Kao što sam već rekao – to je slika čovekove duše sa njenom odgovornošću i obavezama. Svaki čovek proživljava ono što je tema Otkrovenja Svetog Jovana. To jest, ne može da ne proživljava. I na kraju krajeva zato, upravo zato, mi možemo reći da su smrt i stradanje u suštini jednaki ako strada i umire ličnost ili se završava ciklus istorije i umiru i stradaju milioni. Zato što čovek može da podnese jedino onu barijeru bola koja je njemu dostupna.

O NAŠEM KONFORMIZMU

U Otkrovenju Jovanovom rečeno je. ”Znam dela tvoja, da nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, pošto si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih.” To jest, ravnodušnost, neučešće, izjednačava se sa grehom, sa prestupom pred Tvorcem. S druge strane: ”Ja one koje ljubim karam i popravljam; zato revnuj, i pokaj se.” Ukratko, ovo je osećanje čoveka koji se kaje, ovo je uopšte – početak puta. Takva osećanja imaju različiti ljudi na razne načine i u različito vreme. Recimo Dostojevski, postoji verzija da je to religiozni, pravoslavni pisac koji je ispričao o svojim traženjima i o osobinama vere. Meni se čini da nije sasvim tako. Dostojevski je napravio svoja velika otkrića samo zato što je bio prvi od onih koji su osetili i izrazili probleme obezduhovljenosti. Njegovi junaci pate jer ne mogu da veruju. Oni žele, ali su izgubili taj organ kojim se veruje. Atrofirala je savest. I iz godine u godinu, Dostojevski je postao nekako sve više razumljiv, čak moderan. Upravo na račun što ovaj problem narasta sve više i više. Zato što je najteže – verovati. Zato što je pouzdati se u blagodat, uopšte uzev, nemoguće. Naravno da je sretan čovek koga je posetilo ovo stanje. Ali teško da se svaki čovek može time pohvaliti. Najvažnija stvar da bi se osetio slobodan i sretan je – hrabrost.

Na neki čudesan način svi ovi problemi sadržani su u Apokalipsi. Apokalipsa – to je na kraju krajeva, priča o sudbini. O sudbini čoveka koji je neraskidiv između sebe kao i ličnosti i društva. Kada priroda spašava vrstu od izumiranja, tada životinje ne osećaju dramu postojanja, opstanka. Pošto čovek bira sam svoj put zahvaljujući slobodi volje, on ne može da spasi sve ljude, nego može da spasi samo sebe. Baš zato on može da spase druge. Mi ne znamo šta je to ljubav, mi se sa užasnim omalovažavanjem odnosimo prema sebi samima. Mi nepravilno shvatamo šta znači voleti samoga sebe, čak se i ustručavamo od ovog pojma. Zato što mislimo da voleti samog sebe znači biti egoista. To je greška. Zato što je ljubav – žrtva. U tom smislu, da je čovek ne oseća – ovo može da primeti sa strane treće lice. I vi, naravno znate ovo, jer je rečeno: ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe. To jest, voleti samoga sebe kao da je osnova osećanja, merilo. I ne samo zato što je čovek postao svestan sebe i smisla svog života nego takođe i zato što uvek treba počinjati od samog sebe.

Ne želim da kažem da sam ja uspeo u svemu ovome o čemu sada govorim. I, prirodno, daleko sam od toga da bih sebe postavio kao primer. Naprotiv, ja smatram da sve moje nesreće proističi upravo iz toga što ne slušam sopstvene savete. Nevolja je u tome što su okolnosti jasne, a jasan je i rezultat do koga će nas dovesti pogrešan pogled na stvari. Ali netačno bi bilo da Apokalipsa nosi u sebi samo koncepciju kazne. Možda je glavno što ona nosi – nada. I pored toga što je vreme blizu, – ali za sve zajedno nikad nije kasno. Apokalipsa je strašna svakome zasebno, ali za sve zajedno u njoj je nada. I u ovome je smisao Otkrovenja. Na kraju krajeva, baš ta dijalektika, izražena na slikovit način, za umetnika predstavlja takvo inspirativno, nadahnjujuće načelo, da se i nehotice čudiš koliko u njemu može da se nađe oslonac u bilo kojem stanju duše.

Povodom nestanka prostora i vremena, njihovog prelaska u novo stanje, rečene su zadivljujuće lepe reči. Povodom iščezavanja prostora: ”I zvezde nebeske padoše na zemlju, kao što smokva odbacuje zametke svoje kad je zaljulja veliki vetar. I nebo izmače kao svitak kada se savije, i svaka gora i ostrvo pokrenuše se s mesta svojih.” Nebo se izmaklo savivši se kao svitak. Ja nisam čitao ništa divnije. A evo još o tome šta se desilo posle skidanja sedmog pečata. Šta da kaže bilo koji umetnik o načinu na koji je ovo izraženo! Kako izraziti ne samo ovu napetost, nego ovaj prag! “ I kada On (to jest Jagnje) otvori sedmi pečat, nasta tišina na nebu oko pola časa.” Kako kaže moj prijatelj, – ovde su reči izlišne. Skinut je sedmi pečat, i šta biva? Ništa. Nastupa tišina. Ovo je neverovatno! To odsustvo slike u ovom slučaju je najsnažnija slika koja se samo zamisliti može. Pravo čudo!

Postoji knjiga u kojoj je autor, Kastaneda, napisao priču jednog novinara, to jest svoju priču o tome kako se učio kod jednog meksičkog vrača. To je zapanjujuće interesantna knjiga. Ali stvar čak nije u tome. Pročulo se da nije bilo vrača, da to uopšte nisu beleške iz dnevnika, nego da je sve izmislio Kastaneda – način sopstvenog obučavanja pomoću kojeg on hoće da izmeni svet, i samog vrača, i njegov metod. Ali ovo ni malo ne pojednostavljuje suštinu stvari, naprotiv usložnjava je. To jest, ako je sve ovo izmislio jedan čovek onda je to još veće čudo nego kada bi to stvarno postojalo. Kraće rečeno, moja misao se svodi na to da je umetnička slika, na kraju krajeva, uvek čudo.

Evo još jedan odlomak iz desete glave. Povodom vremena takođe rečeno vrlo lepo.” I anđeo kojega videh gde stoji na moru i na zemlji, podiže desnu ruku prema nebu, i zakle se Onim koji živi u vekove vekova, koji sazda nebo i što je na njemu, i zemlju i što je na njoj, i more i što je u njemu, da vremena više biti neće.” Ovo izgleda kao obećanje, kao nada, a ipak ostaje tajna. Zato što u Apokalipsi postoji jedno mesto koje izgleda sasvim neobično za Otkrovenje. “A kada progovoriše sedam gromova, htedoh da pišem, no čuh glas sa neba koji govori: Zapečati ono što govoraše sedam gromova, i to ne piši.” Zanimljivo je šta je Jovan sakrio od nas? I zašto je rekao da je nešto sakrio? Čemu ovaj čudni intermedij, ova remarka? Jesu li to peripetije odnosa između Anđela i Jovana Bogoslova? Šta je to bilo što čovek ne treba da zna? Pa smisao Otkrovenja je baš u tome da čovek zna. Možda nas samo shvatanje znanja čini nesretnima. Sećate li se: ”I znanje umnožava muku”? Zašto? Ili je trebalo sakriti od nas našu sudbinu? Neki momenat sudbine? Ja, na primer, nikako ne bih mogao da živim kad bih znao proročanstvo o sopstvenom životu. Po svoj prilici, život gubi svaki smisao kada bih znao kako će se završiti, – naravno, imam u vidu moju ličnu sudbinu. U ovom detalju postoji nekakvo neverovatno, potpuno neljudsko blagorodstvo pred kojim se čovek oseća kao malo dete, i nezaštićen i istovremeno zaštićen. Ovo je učinjeno zato da bi naše znanje bilo nepotpuno, da se ne oskrnavi beskonačnost, da se ostavi nada. U čovekovom neznanju je nada. Neznanje je – blagorodno. Znanje je vulgarno. Zato takva briga koja je izražena u Apokalipsi u većoj meri mi daje nadu nego što me plaši.

I sada se ja pitam: šta treba da radim kad sam pročitao Otkrivenje? Potpuno mi je jasno da ja više ne mogu biti isti kao pre, ne samo zato što sam se promeniio nego zato što mi je rečeno: budući da znam to što sam saznao, dužan sam da se promenim. U vezi sa svim ovim počinjem da mislim da je umetnost kojom se bavim moguća jedino u tom smislu ako ona ne izražava mene samog, nego ako u sebi akumulira ono što ja mogu da uhvatim opšteći sa ljudima. Umetnost postaje grešna čim počnem da je upotrebljavam radi svojih interesa. I najvažnije je da prestajem da budem interesantan. Možda od toga i počinje moja ljubav prema samom sebi.

Hoću da se zahvalim onima koji su me pozvali na današnji susret, mada ja i nisam hteo ništa novo da vam otkrijem. Hteo sam – i to sam dobio – da, razmišljajući u vašem prisustvu, na taj način osetim važnost ovog momenta i procesa. Vi ste mi dali mogućnost da dođem do nekih zaključaka i da povratim neke misli, zato o ovome nije moguće razmišljati u samoći. I tako, nameravajući da radim svoj novi film, nameravajući da učinim novi korak u ovom pravcu, meni je potpuno jasno da prema njemu treba da se odnosim ne kao prema slobodnom stvaranju, nego kao postupku, kao prema prinudnom činu, kad rad više ne može da pričinjava zadovoljstvo, već dolazi kao nekakav težak i opterećujući dug. Otvoreno govoreći, ja nisam mogao da shvatim da umetnik može da bude srećan u procesu svog stvaralaštva. Ili je ova reč netačna? Srećan? Ne, nikad. Čovek ne živi zato da bi bio srećan. Postoje stvari daleko važnije nego sreća.