Srđan Vrančić Vrana, riječki fotoreporter, svoju je dugu i bogatu karijeru započeo prije 35 godina u omladinskom listu Val tako što mi je osobno, sa svežnjem novčanica u ruci, došao u redakciju uplatiti pretplatu, a već sam ga iste večeri angažirao kao suradnika. Došao je iz čiste znatiželje koja ga je vodila dugih 35 godina iz gotovo svih hrvatskih redakcija po paralelama i merijdijanima svijeta.

Vrančićeva novinarska karijera razvijala se strelovito i već je 1989. kao lutajući reporter ostvario nemale uspjehe. U travnju 1989. godine zbog njegovih je tekstova (i fotografija) s Kosova zabranjen riječki Val. Riječ je bila o reportaži “Raport s Kosova – Apokalipsa danas” i intervjuu s Hasanom Hotijem, odvjetnikom tada uhićenog političkog lidera Albanaca Azemom Vlasijem, zbog čega je sudski zabranjena distribucija Vala broj 268, a nakon što je zabranu u lipnju 1989. potvrdio i Vrhovni sud SR Hrvatske, list je ušao u povijest kao posljednja zabranjena tiskovina u SFRJ.

Vranu to ne samo da nije obeshrabrilo nego je napravio korak naprijed i okušao se 1990. kao zamjenik glavnog urednika Vala. Ipak, više od svega, Vrančića je privlačio teren i fotografija čemu se uskoro posvetio u potpunosti, punim srcem. Kako je rano upoznao okruženje snimajući nerede na Kosovu i mitinge po Srbiji nije bilo dvojbe hoće li 1991. sa svojim fotoaparatom krenuti ovjekovječiti Domovinski rat.

Prošao je Vrana sva ratišta, preciznim okom, fotografskim umijećem i velikim srcem, u simbiozi sa svojom kamerom ne odbijajući nikad reporterski zadatak. Uvijek je bio spreman zajahati motor na kojem se isticao sanduk za foto opremu, iskočiti iz postelje ravno u traperice i čizme s kojima je bio srastao.

Mada je povremeno sanjao i o karijeri modnog fotografa, te se neko vrijeme okušao i snimajući u milanskom svijetu foto modela, više ga je privlačila novinska fotografija u kojoj je ostavio najveći trag. Za dobru fotografiju bio je spreman na gotovo sve, pa je jednom, da bi snimio jednog od dva tada posljednja preostala bika boškarina na svijetu, kleknuo bez okolišanja u “tortu” istarskog goveda da uhvati najbolji kadar.

“Nije se jednom zbog mene Liburnija vraćala”, govorio bi mi Vrana kada sam ga požurivao jer kasnimo na trajekt, a bilo je u tome i istine jer je bio poznat po svojoj upornosti kojom je iz svih situacija izlazio kao pobjednik. Možda nije bio vrhunski umjetnički fotograf, ali za mnoge koji su ga poznavali, a broj njegovih poznanika je golem, bio je pojam novinskog fotografa, uvijek na licu mjesta, uvijek s objektivom u ruci, uvijek sa željom da prenese svima kadar koji je zamislio svojim preciznim okom.

Većinu profesionalne karijere proveo je u Jutarnjem listu, gdje se zaposlio od samog početka izlaženja 1998. godine. U 24 godine rada kao neumorni lutajući reporter najšireg spektra interesa snimio je na tisuće fotografija s posebnom strašću za ratištima od kojih mu je posljednje bilo u Ukrajini ovog proljeća.

Među kolegama je Vrana bio poznat i po skijaškom umijeću pa je tako godinama osvajao medalje kao član hrvatske novinarske skijaške reprezentacije. Posebna mu je ljubav bilo ronjenje, što je posljednjih godina uspoješno spojio s fotografijom. Za fotografije podmorja u ekološkoj akciji „Think Green“ 2019. godine na otoku Visu, objavljenoj u fotoreportaži u Slobodnoj Dalmaciji i na internetu dobio je i nagradu HND-a “Velebitska degenija”.

I naš posljednji razgovor vodio se o podmorskim dubinama u koje je tako rado zaranjao izranjajući s fascinatnim snimkama koje je iz skrivenih morskih dubina izvlačio na svjetlo dana. Ronio je u brojnim svjetskim morima, razvijajući prijateljski odnos s kitovima, morskim psima i golemim mantama. Kao da je između snimanja dviju ratnih strahota na površini zemlje tražio svoj mir pod morskom površinom, u plavim tišinama.

Nakon posljednjeg urona Vrana je svoj mir i našao, a ribe, ptice i ljudi izgubili su prijatelja, fotografa velikog srca koje ga je na žalost prerano izdalo.