Kasna jesen u Grožnjanu: Nakon što smo pogledali Fellinijev Amarcord kopkalo nas je kako razumjeti naslov filma. Nismo stekli dojam da ispred ili iza kamere ima izljeva redateljeve gorčine, prije da je film obojen bojama sjete. Kada smo kasne jeseni stigli u Grožnjan na trenutke bi nam se učinilo da se odjednom mjesno stanovništvo udvostručilo. Ne toliko dok smo boravili nagurani u iznajmljenoj sobi, koliko u šetnjama po kamenim uličicama u večernjim satima. Ili na platou sa sjeverne strane Grožnjana. Glasova domaćih nije se moglo nigdje čuti, a neobični detalji bili su motiv za razgovor. Na primjer ostaci keramičkog tanjurića kojeg je očigledno izradila neka vješta i školovana ruka. Možda je tanjurić bio jedini svoje vrste – u samome mjestu nije bilo nikoga tko bi nam to mogao potvrditi. Ili nam je upravo taj nedostatak točnih, provjerenih informacija pružao priliku održavati razgovor živim. O tirkiznim i modrim šarama na obojenoj gornjoj površini tanjurića, mjestu gdje bi se možda mogli pronaći nedostajući dijelovi i sličnom.

Jednoga dana u popodnevnim satima odlučili smo produžiti šetnju, pustiti nogama da nas vode gdje već one hoće i razgledavati krajolik. Dan je bio siv, u zraku se osjećala vlaga, ali to nam nije smetalo. Noge su same vodile dalje. U jednom trenutku na blagom obronku ugledali smo usamljenu nisku kuću. Što smo joj se više približavali, to nam se više potvrđivala slutnja da bi ta neobična kuća mogla bili lokalna oštarija. U početku je to bila samo slutnja jer niti je bilo na kući kakvog natpisa kojim vlasnik doziva one u prolazu i neznanju o postojanju lokala niti su se oko kuće mogla vidjeti parkirana vozila. Nije bilo ni automobila ni bicikala. Slutnja se potvrdila točnom desetak koraka od ulaznih vrata. Vani se već pomalo mračilo, ali unutra je bilo i svjetla i svijeta. Promatrajući pomalo začuđene goste, nijemim pogledima dogovorili smo se da je najbolje naručiti po got, čašu crnoga kao da smo tobože ožednjeli od silnog hodanja i ne zadržavati se više od potrebnog. Da ne bismo ispali nekakve bijele vrane pred gostima koji su se u toj oštariji osjećali kao kod kuće i nisu namjeravali tako brzo vratiti se doma. Kako? Kojim putem? Samo oni to znaju.

Kada se danas ponovno nađemo i popričamo, prisjetimo se ponekad te neobične oštarije i njezinih lokalnih gostiju, Grožnjana i njegove magle u noćnim jesenskih sati. Tada nam se učini da su to prizori nekog našeg Amarcorda. Da je svatko od nas redatelj toga filma koji nikako ne nalazi montažni stol, a niti ga zapravo ne traži. I da je taj montažni stol poput onih nepronađenih komadića rukom oslikanog keramičkog tanjurića.       

Sadnja stabala pinije: Austrougarske vlasti pretvorile su Pulu u svoju glavnu ratnu luku, podigle Mornaričku crkvu i otvorile Mornaričko groblje puno stabala i ukrasnog grmlja donesenih iz egzotičnih krajeva diljem svijeta. K und K topovnjače odlazile u mirnodopske misije i otamo donosile primjerke raslinja što se i danas može vidjeti po tome vojnom groblju. Trst je dopala uloga najveće trgovačke luke carstva, a Pula je udomljivala vojnu flotu. U svrhu zaštite ratnog brodovlja vlasti su podigle niz niskih kamenih utvrda, a radi zaštite samih tih utvrda sadile su stabla pinije. Za neprijateljski pogled s mora one su trebale ostati neuočljive, a pinije su bile odabrane jer je to zimzeleno stablo čija se krošnja, za razliku od čempresa, ne diže u vis i ne ostavlja prazan prostor među posađenim stablima, a za sunčanih dana k tome pravi gustu sjenu.

U prvim godinama drugog poraća, dok je Mornarička crkva bila prenamijenjena u skladišni prostor, novoustoličene vlasti ponovno su organizirale sadnju pinija po pulskoj okolici. Ovoga puta iz drugoga razloga. Vojna tehnologija uznapredovala je od austrougarskih vremena toliko da su se skrivene utvrde sada vidjele odozgo iz zraka kao na dlanu, sjedište ratne mornarice bilo je preseljeno u splitsku Loru, a za rezervni položaj njezinog zapovjedništva bio je određen kvrgav kamenjar kninskog kraja. Ovoga puta sadnja stabala pinije bila je organizirana za potrebe izgradnje porušene domovine. I mnogi od tadašnjih omladinaca i omladinki zaradili su pri tome više od jednoga žulja. A među njima i mlada Nelida, koja je sadila pinije jer one, jedna uz drugu, štite od naleta bure. Današnji turisti koji u ljetnim mjesecima na putu prema plažama prolaze cestama osjenčanim pinijinim krošnjama uzimaju te pošumljene zone zdravo za gotovo. Kao fenomen prirodne reprodukcije. Bez udjela i žuljeva lokalnog stanovništva. Čak i neki domaći smatraju da je tome doista tako, nekakva živa istina.

Med na rubu Starogradskog polja: Ponekad se zaboravlja da recepciji “slatke trećosti” ne pridonosi jedino ona sama po sebi, svojim dostignućima i svojim promašajima. Recepciju oblikuju i oni koji su nepripremljeni navedeni na nju. A ti, ne od jučer, imaju neka svoja očekivanja i predrasude. Više ili manje tvrdokorne. Starogradsko se polje prostire pored ceste koja povezuje grad Hvar i Jelsu. U ljetnoj sezoni raspored autobusne linije gušći je nego preostalim dijelom godine, a pogled s ceste prema Starogradskom polju jedva da nailazi na kakvu zapreku. Autobus popunjen turistima od svukuda okupljenima prolazi cestne serpentine, prolazi pored odbačenih naslaga već smećkastih stabljika lavande koje su prošle kroz teška mlinska kola. Zaustavlja se gdje god ima kuća jednih uz druge. Pored jedne od neobilježenih stanica – kuća je pet ili šest – stoji usamljeno stablo, a s jedne grane visi ovješen komad kartona otrgnut s kakve ambalaže za prehrambene potrepštine. Pun je neravnina, a na nekim se mjestima vidi struktura u presjeku – ravni prednji i stražnji dio te valoviti između njih. Netko od mještana kemijskom je olovkom po njemu napisao “Med” i pobrinuo se da o istom trošku podeblja slova. Dok autobus stoji na neoznačenoj stanici iz stražnjega se dijela čuju glasovi turista: “Med … Med … Med …”.

Turisti neumorno ponavljaju riječ i kažiprstima bezglavo vijugaju po karti Hvara. Ne znaju gdje se nalaze. Na karti nikako, ni uz najbolju volju, ne nalaze Med. Nisu uznemireni, nisu niti pretjerano zbunjeni, samo glatko prihvaćaju da postoji neka neobična zemlja u kojoj se natpisi s imenima lokaliteta – vertikalna signalizacija – prave od komada istrgnutog kartona, ispisanog rukom i ovješenog o granu stabla. Te da se oni u tome trenutku nalaze u njoj. Pa i, usput, bulazne nešto ništa manje bezglavo o “rimskim zidinama” što se provlače po tome širokome i plodnome polju. U nešto boljem slučaju, da to možda vrijedi samo za ovakve sitne i minijaturne sredine, jedva naseljena mjesta poput ovoga, bogu iza nogu, a da su u selima i gradovima takvi natpisi ipak slični onima kakve viđaju svakodnevno kod svojih kuća, doma, toliko daleko od “slatke trećosti”. A da su lokalni prodavači mogli kupcima u prolazu olakšati kupovinu, pa … to su lako mogli učiniti. Ali ipak nisu.