„Na jednoj stranici „Mediteranskog brevijara“, Predrag Matvejević priča o tome kako je u Aleksandriji sreo katalonskog urara koji je uporno nastojao, rvući se s krajnjim nedostatkom podataka, sastaviti katalog čuvene biblioteke, najveće u cijelom antičkom svijetu, koju je uništio kalif Omar. Filologija mora – za koju pisac ove knjige nudi izvanredan obrazac, bogat inteligencijom i poezijom – podsjeća spojem strogosti i smionosti, znanstvene preciznosti i epifanije beskraja, na metodički i fantazijski poduhvat toga katalonskog urara.

Znanost o moru obuhvaća izučavanje struja i ruta, kemijsku analizu slanosti i stratigrafiju, mape s područjima dubina i pučina, zone s različitim jačinama svjetla, mjerenja temperature i vjetra. To je istodobno pripovijest o brodolomima i mit o sirenama, priča o potonulim galijama i drevnim levijatanima; maternica čovječanstva i kolijevka civilizacije, grčka forma koja izranja iz mora savršena kao Afrodita, velika kušnja duše o kojoj govori Musil, suočenje sa simbolima vječnosti i uvjerenja, to jest samoga života obasjanog u čistoj prisutnosti i punoći svoga značenja“…

CLAUDIO MAGRIS (Fragment iz Uvoda u knjigu „Mediteranski brevijar“)

„WATER WORLD“, PREDRAGA MATVEJEVIĆA

Predrag Matvejević u svome „Mediteranskom brevijaru“ navodi razliku između morske struje i rijeke. Uz sve razlike, u pitanju su rijeke – u oba slučaja. Morska struja je, također, rijeka, koja ima svoj izvor, potom tok, i ušće. Morske struje su nevidljivi krvotok okeana. Bez njih ne bi bila moguća cirkulacija podvodnog života. Struje su jedna od tri vrste morskog kretanja: valovi, koje pokreće vjetar, su druga vrsta, a treća je plima i oseka, kojom upravljaju mjesečevi ciklusi. Struje utječu na rotaciju zemlje, a također ih pokreće vjetar. Kontinentalne rijeke nastaju od izvora (jednog ili više izvora) slijede svoj kurs, koji se naziva tok, i završavaju u ušću. Ima više vrsta rijeka. U svakom slučaju one igraju jako bitnu ulogu u oblikovanju kopnenih prirodnih i geografskih činjenica, a najvažnija je navodnjavanje zemlje, jer bez vlažnosti, zemlja bi bila jalova. Rijeke su kopneni krvotok planete. Struja, dakle. To je vodena struja.

U literaturi je prepoznat fenomen struje – „struje svijesti“. Svijest posjeduje svoju „struju“, a to je misao. Od rođenja, što je izvor, pa sve do smrti – što je ušće (pretpostavlja se da je smrt nekakvo ušće), svaki čovjek razvija vlastitu misaonu struju, koju određuje nekoliko bitnih, vanjskih i unutrašnjih elemenata, koji su za sve ljude isti, ali u svakom čovjeku dobijaju poseban odraz. To je zakonitost rada svijesti, odnosno uma, a životinje, koje imaju mozak, a ne posjeduju jezik, također, imaju tu struju svijesti, od rođenja do smrti, samo što je ona srasla sa čulima, koja su podređena borbi za opstanak. Čovjek je razvio komunikacijska pomagala, kakav je jezik – dok je i u literaturi odražen taj „tok struje svijesti“. Ljudska misao, koja je odražena u jeziku, je poput morske struje. Jezički okean literature je nepregledno prostranstvo, koje je oblikovano u ovih nekoliko hiljada godina, koliko dugo postoji jezik, i pripovijedanje zabilježeno u simbolima. Ljudska misao je poput podvodne struje u tom okeanu. Ona nastaje unutar njega, razvija svoj tok, i sa tim se okeanom na kraju sjedinjuje. Zaista, kada počnemo da pišemo neki tekst – otvara se misaoni izvor, i oblikuje se struja, a potom i jedna fluidna forma te misli, koja svojom privlačnom snagom u sebe asimilira određenu količinu „jezičkog tkiva“, a potom se uspostavlja i jedan originalan tok, koji se kreće neko vrijeme, razvija se na određeni način, da bi na kraju završio u formi epiloga-ušća i sjedinio se s jezičkim okeanom. U tom smislu je jezik uistinu poput okeana. Kao što okeani i mora imaju svoje nazive, kao i vlastite bio-sisteme, zbog čega nekad stičemo dojam da su to zasebne cjeline, tako su i pojedinačni jezici zasnovani na iluziji zaokruženosti i samodovoljnosti. Međutim, voda je voda, na čitavoj planeti, kao što je jezik – jezik. Mediteranska kultura je uistinu posebna, ali je, ipak, samo pod-sistem svjetskog okeana. Prevođenje je „misaona“ cirkulacija između različitih jezika, kao što neke morske struje iz jednog okeana u drugi transportuju kitove, sante leda ili neke druge morske pojave.

U tom smislu postoji sličnost između morskih struja i okeana, s jedne strane, i struje svijesti i literature, s druge strane. Struje kopnenih rijeka mnogo više podsjećaju na formu „struje“ u muzici. Uzećemo kao primjer žičani muzički instrument, koji se zove gitara. Tonska struja se zasniva na vibraciji žica; vibracija mora preći u jednu zaokruženu „struju“, kojom se upravlja skraćivanjem žica putem akorda, i naravno, ritmovima. Muzika je jedna posebna „strujna žica“, ili tonsko variranje jednog melodijskog, strujnog toka. Rijeka od svoga izvora teče prema ušću u određenom ritmu. Ukoliko je ravničarska, teče sporije. Ukoliko je planinska, njen tok je brži. Ali riječni tok ima svoj ritam, oblikuje u zemlji svoju formu, kao riječno korito. Probijanje riječnog toka, je poput nekog ritmičkog, strujnog variranja. U oba slučaja, krajnji rezultat je oblikovanje talasa. Vidjeli smo da talasi imaju jako bitan utjecaj i u okeanskim oblicima kretanja. Virginia Woolf je napisala roman „Talasi“, koji je dokaz da su talasi bitni i u svijetu literature. Perl Bak sa svojom knjigom „Veliki talas“, samo potvrđuje ovu konstataciju. Radio-valovi su još jedna forma talasa, koji struje okeanima Etera. Tih talasa postoji u više oblika, a neki od njih imaju presudan uticaj, kada je u pitanju civilizacijski tok. „Civilizacijski tok“ – ponovo jedan tok. „Tok“ kroz talase vremena.

Snovi su ponovo jedan „unutrašnji“ tok, koji posjeduje svoj ritam, a sastoji se od kruženja „mentalnih slika“. Možda su to tek, nama nedovoljno poznate, kosmičke „struje“. Nije isključeno da kroz svemir teku „rijeke slika“, prema svome ušću, prema jednom velikom rezervoaru svih sanjanih snova, kojeg mi poistovjećujemo s Bogom.

Iz lekcije koju smo naučili iz Hazarskog riječnika (M. Pavić) znamo da „u životu svakog čovjeka postoje čvorišna mjesta, djelići vremena kao ključevi. Svaki od Hazara imao je otuda štap i u njega tokom života kao u raboš urezivao stanja bistre svijesti ili trenutke vrhunskog ispunjenja života. Svaki od tih belega na rabošu dobijao je ime po jednoj životinji ili po jednom od dragih kamenova, i nazivan je snom. San za Hazare nije bio samo dan naših noći, nego je mogao biti i tajanstvena zvjezdana noć naših dana. Lovci ili čitači snova bili su sveštenici koji su belege s pomenutih raboša tumačili i od njih stvarali riječnike biografija, ali ne u drevnom smislu riječi, kao Plutarh ili Kornelije Nepot. To su bili zbornici bezimenih žitija sastavljeni od onih trenutaka prosvjetljenja u kojima čovjek postaje dio Adamovog tijela. Jer, svaki čovjek bar u jednom trenu svoga života postaje dio Adama. Ako se svi ti trenuci skupe i objedine, dobije se tijelo Adamovo na zemlji, ali ne u obliku nego u vremenu. Jer, samo jedan dio vremena je osvijetljen, prohodan i upotrebljiv. To je Adamov komad vremena. Sve ostalo je za nas tama i služi nekom drugom. Samo onaj koji zna sve smrti svih ljudi, unaprijed do kraja svijeta, zna i budućnost tog svijeta. Zato samo uključivanjem u Adamovo tijelo postajemo i sami vidoviti i suvlasnici svoje budućnosti“.

Sve što na svijetu postoji nekada je bio san. Zato sanjajte, dragi moji. Sanjati nije zabranjeno.

U zadnjim stoljećima je čovjek istraživao struje i talase, koji se ostvaruju na zemlji. U vodi, eteru ili na kopnu… Međutim, kosmičke struje su još uvijek jedan neistraženi okean mogućnosti. Neke od njih u svakom slučaju kreću s našeg svijeta. Čovjek ima mogućnost da se ukrca na neku barku i otisne „iza horizonta“, i tada mu se možda posreći da dodirne onu magičnu liniju gdje se spajaju nebo i more. Svemirska istraživanja, razne sonde i šatlovi, upravo su te „sunčeve barke“. One slijede kosmičke talase u putovanjima prema drugim sunčevim sistemima, odakle nam, ponovo putem valova, šalju fotografije prostora, koji se nalazi „s onu stranu“ naših spoznajnih radijusa. Svemirska otkrića su uvjetovana prije svega pronalaskom „adekvatnih“ izvora strujnih talasa, čiji bi se tok trebao potom slijediti, a to je put u nepoznato. Crne rupe su možda neki od tih portala u velike transkosmičke strujne rijeke talasa, koje vode u sasvim druga vasionska polja, čiji su oblici za nas još uvijek nepoznati. Bilo kako bilo, vidimo taj skriveni značaj talasa i struja; kako u zemaljskoj prirodi, tako i u jeziku i muzici; a na kraju i tehnologiji, u smislu raznih radio talasa i tome slično.

„NEBO JE MRIJESTILIŠTE BOGOVA“

Za Galileja je nebo – knjiga u kojoj je zapisana sva filozofija svijeta, razigrana rapsodija i fantazija, poezije i znanja. Za neke je nebo mrijestilište Bogova.

U „noćima punog mjeseca“ se dešavaju čudne misterije sa ljudima. Tu je i more sa svojom plimom i osekom. Mjesec utiče na njega kao na ženu. Kada neko u ljubavnoj ekstazi padne na koljena pred ljepotom tijela žene, on nije kleknuo pred njenim tijelom nego pred božanskom ljepotom u njenom tijelu. Tako je i sa morem. Božanska ljepota mora je bila ta, koja je zavela Predraga Matvejevića.

Ernest Hemingvej je „mislio je o moru kao o la mar – kako ga ljudi zovu na španskom, kad ga vole. Kao o nečemu što može da uskrati ili pruži veliku milost, i kad je bilo divlje i olujno ono, ipak, nije bilo krivo“.

Najzanimljivije bi bilo istražiti da li se snovi preobražavaju u mentalne impulse, koji putuju kosmičkim eterom – i da li postoje transkosmičke rijeke snova. Okeanske podvodne struje su dugo vremena bile misterije. Transkosmičke rijeke snova, ukoliko postoje, još uvijek su misterija, a putem njih bi se mogla bolje upoznati priroda Svemira.