Balkanska drama u alžirskoj pustinji – O romanu Dražena Katunarića ”Zbogom, pustinjo” Sandorf, Zagreb 2022.

Dražen Katunarić dosad je objavio petnaest knjiga poezije, četiri romana, jednu zbirku pripovijedaka te nekoliko knjiga esejističke i putopisne provenijencije. Osim toga urednik je izdavačke kuće Litteris, posvećene pretežito naslovima iz frankofonske kulture, i dugogodišnji urednik Europskog glasnika, bez sumnje najboljeg časopisnog izdanja u našoj zemlji. Unatoč žanrovskoj difuznosti njegova opusa i usprkos znatnom uredničkom angažmanu, Katunarić se ponajprije doima kao pjesnik. Ni njegov novi roman Zbogom, pustinjo, u nakladi zagrebačkog Sandorfa, ne demantira tu tvrdnju nego je, štoviše, potvrđuje. Inicijalnu točku za pisanje romana našao je u tragediji radnika zagrebačke Hidroelektre koji su 14. prosinca 1993. pobijeni u Alžiru. U blizini grada Tamesguida u provinciji Médéa zločin su počinili pripadnici islamske ekstremističke skupine GIA-e. Vrijeme zločina koincidiralo je s građanskim ratom u toj afričkoj državi, ali je isto tako koincidiralo s ratom na tlu raspadajuće Jugoslavije. Alžirom se širila fama da su Hrvati zaslužni ili krivi za raspad Jugoslavije, a poslije zločina u Ahmićima 16. travnja 1993. godine, kada su pripadnici HVO i jedinice Jockery ubili stotinjak mještana muslimanske nacionalnosti (broj nije točno utvrđen), Hrvati se u Alžiru nisu mogli osjećati ni dobro ni sigurno. Uzmemo li u obzir poslovičnu arapsku sumnjičavost spram zapadnog svijeta, potenciranu činjenicom da je Alžir gotovo cijelo devetnaesto i velik dio dvadesetog stoljeća bio francuska kolonija, ubojstvo radnika Hidroelektre teško je shvatiti drukčije nego kao odmazdu.

U sprezi svih mogućih silnica, integralnih i nacionalnih, eksteriornih i interiornih, rat na tlu nekadašnje Jugoslavije imao je reperkusije na različitim meridijanima. Čak i u Alžiru. A zašto se Katunarić prihvatio jednog nemilog događaja u kojem je na najbrutalniji način likvidirana grupa jugoslavenskih ili hrvatskih radnika? Razloga ima nekoliko. Prije više od pola stoljeća Ivar Lo-Johansson objavio je Sreću, roman o ljubavi u kojem su, unatoč elementima čulnosti i sveprisutnom okusu egzistencijalne radosti, izbjegnute stupice vulgarnosti i kiča. Ali iznimke potvrđuju pravilo. U principu, literatura se manje hrani srećom nego nesrećom, za što ne treba tražiti posebne argumente. Drugi povod za roman krije se u biografiji pisca koji je završio studij filozofije na Sveučilištu humanističkih znanosti u Strasbourgu. Možda ne bi bilo oportuno reći da je Alžir francuska filijala, ali veze između tih dviju zemalja su barem toliko velike koliko su velike i razlike. Treći povod opet je biografske naravi, jer je Katunarić isto tako obitavao u Alžiru, službujući kao prevoditelj i dijeleći na neki način dvojaku sudbinu radnika koji ondje zarađuju više nego u matičnoj zemlji, ali su istodobno izloženi sumnjičavosti lokalnog stanovništva, proistekloj iz različitih ako ne i radikalno oprečnih civilizacijskih i moralnih normi ukorijenjenih na njihovim kontinentima.

Katunarić je u Alžiru živio mnogo prije pokolja Hidroelektrinih radnika, ali taj događaj ili taj pokolj opsjedao ga je tako dugo dok ga nije transferirao u roman. Na fabulativnoj ravni roman je do neke mjere usporediv s filmom Crno i bijelo u koloru, što ga je 1976. snimio francuski redatelj Jean Jacques Annaud, a za koji je dobio Oskar u kategoriji najboljeg inozemnog filma. I Annaud je imao svoju afričku epizodu jer je vrijeme vojnog roka proveo u jednoj od najsiromašnijih svjetskih zemalja, nekadašnjoj francuskoj koloniji, u Čadu. U spomenutom filmu pozabavio se sudbinom francuskih i njemačkih kolonista koji su se početkom dvadesetog stoljeća zatekli u središnjoj Africi. Onda je na starom kontinentu započeo Prvi svjetski rat u kojem su se sukobili Francuzi i Nijemci ili, drugim riječima, europski Srbi i Hrvati. U ono možda sretnije doba, dok nije bilo kompjutora i mobitela, s pola godine zakašnjenja vijest o velikom ratu dospjela je do njihovih afričkih sunarodnjaka, pa je opet s polugodišnjim zakašnjenjem, negdje u lokalnim pustopoljinama, u Kamerunu, započeo rat između tamošnjih predstavnika galskog i švapskog naroda koji su, svaki na svoju stranu, regrutirali stanovitu količinu pripadnika domorodačke populacije. Konflikti su zarazni, kao ospice ili crne boginje. I kao što se Prvi svjetski rat iz Europe preselio u Afriku, tako je i rat na razvalinama Jugoslavije, uz odgovarajuću dozu perfidno podgrijavanog vjerskog prozelitizma, iz jugoistočne zone Europe katapultiran u sjevernu Afriku. Ali zločin u blizini Tamesguida i moguća korespondencija s krvavim balkanskim bordelom, za Katunarića su bili samo povod, ne i osnovni motiv romansijerske priče.

Ono što se dogodilo na razini velike povijesti i što se od vremena do vremena tako fatalno perpetuira, poslužilo mu je tek kao okvir unutar kojeg će smjestiti opservacije o ljubavi, smrti, Bogu, vremenu, svim onim pitanjima koje romanopisac, ako to jest, ne želi, pa i ne može izbjeći. Naravno, ne može izbjeći ni pitanje zla koje je za Crkvu rezultat suprotstavljanja Božjoj volji. Koliko intelektualno, zlo je isto tako ili još više praktični pitanje koje je teško objasniti. Potvrdu za to nalazimo u povijesti ljudskog roda koja u krajnjoj liniji nije ništa drugo nego povijest većeg i prividno manjeg zla koje se obnavlja u cikličkim razdobljima. U romanu se spominju mnoga znamenita imena: Camus, Rimbaud, Poussin, Delacroix, Gjalski, Matoš, Šimić, Ujević, Miljković. Ali ne spominju se slučajno. Camus se, dakako, rodio u Alžiru, u Mondovi, u siromašnoj obitelji. Njegova polugluha majka bila je priprosta gospođa španjolskih korijena, otac mu je poginuo u prvoj bitki na Marni, pa njegov put do sveučilišta u Alžiru i diplome na temu kršćanske metafizike i neoplatonizma nije bio jednostavan. Zvuči možda kao bajka, ali majka mu je bila nepismena, a on je u svojoj 43. godini dobio Nobelovu nagradu. Ali Camus je napisao Stranca, roman koji ga je proslavio širom svijeta i koji je prvi put objavljen prije 80 godina. Glavni junak romana ubio je Arapina, premda razlozi ubojstva ostaju nerazjašnjeni i premda se čini da je Meursault taj zločin počinio slučajno i da je on rezultat nepredvidljivog spleta okolnosti. Stvarnost Camusovog protagonista obavijena je šutnjom i ravnodušnošću koja ima pandan u ravnodušnosti pejzaža i žarkog ljetnog sunca. Nešto slično uočljivo je u Katunarićevom romanu. Njegovi junaci imaju svoje uspone i padove, svoje ljubavne i poslovne afere, oni se svađaju i mire sa svojim alžirskim domaćinima, svađaju se i mire jednako tako u svojoj radničkoj enklavi, a nad svim tim fiksirana je nemjerljiva ljepota ili strahota afričke pustinje.

U romanu koji joj se naslovnom sintagmom obraća per tȗ, kao da je živo biće, pustinja je oko, pustinja je bol i užitak, ona je simulakrum za vrijeme, pustinja je klepsidra, ili peščanik, kao bi rekao Danilo Kiš, pustinja je radost i sloboda, pa je zato i saudade (pojam kojim je na svoj način signirana i definirana portugalska nacija), pustinja je isposništvo, u njoj se „nikada ne zna gdje prestaje stvarnost, a gdje počinje priviđenje“, napokon, od pustinje je sazdana i Klaudija Srdoč, najvažnija junakinja romana, pjesnikinja i prevoditeljica na privremenom radu u Alžiru, koja se u mnogočemu doima kao produžena ruka samog autora. U množini virtualnih značenja Zbogom, pustinjo nije roman s klasičnom naracijom, ni s klasično impostiranim likovima, a svoj pjesnički senzibilitet autor posvjedočuje na različite načine. Katkad se doima kao pjesnički ekskurs, katkad kao putopis, onda esej i filozofski ili dokumentarni traktat s eksplicitnim političkim opservacijama. Ništa što je literarno, što je romaneskno ili svodivo na pripovjedni siže, Katunariću nije strano! Moglo bi se zaključiti da smo dobili svojevrsni Gesamtkunstwerk, univerzalni umjetnički oblik koji implicira različite postupke; tu kovanicu prvi je upotrijebio njemački filozof Karl Friedrich Eusebius Trahndorff, a u orbitu ju je uveo Richard Wagner svojim mamutskim operama, ili muzičkim dramama, koje je postavljao u bavarskom gradiću Bayreuthu.

Ciklička struktura povijesti, ali i kozmičkih zakona, vodila je isto takvoj strukturi romana, utjelovljujući krug kao božanski i celestinski znak, kao simbol vremena ili kotač koji se kreće, tako jasno evidentiran na

akvarelu Williama Blakea Pradavni mjeri vrijeme (1794.). Zato nije čudno da Katunarić, skriven iza maske teško dohvatljive Klaudije Srdoč, tvrdi da je „samo mrtvac dovršen čovjek“. Možda brutalno, ali i točno. Jer stablo niče iz zemlje, raste i cvjeta, a kad plod sazrije, vraća se opet u zemlju i trune. U vokabularu starih dubrovačkih dramâ, primjerice, u Držićevoj Hekubi, umjesto riječi kraj, konac ili svršetak koristi se svrha. Dakle, kraj je smisao, jer svaki put, shvaćen u doslovnom ili prenesenom značenju, ima svoj početak i svršetak. Kružnu strukturu ima i roman Apeirogon, irskog pisca Columa McCanna, čije je englesko izdanje publicirano 2020. godine. Smišljajući roman u dva dijela i tisuću i jednom fragmentu, McCann je simulirao slavni almanah priča Tisuću i jedna noć. U pozadini njegovih pretenzija je čudo, čudo prirode evidentirano u savršenstvu svete geometrije u jeruzalemskoj džamiji Al-Aksa, u milijunima ptica koje svake godine natkriljuju nebo nad palestinskim gradom Beit Jala, ali podjednako tako u pustinji Atacama u Čileu u kojoj nikada nisu registrirane kiše i drugim fenomenima, teško objašnjivim pozitivističkim i na materijalnost ograničenim duhom. Čudo su isto tako Izraelac i Palestinac, Židov i Arapin, susjedi odgojeni da se uzajamno mrze, dva oca kojima su pripadnici antagonističkog naroda ubili dijete, a oni su svoju nesreću pretvorili u argument za mir, svjesni da ih ideologije vlastitog naroda drže u stupici permanentno podržavane odmazde iz koje nema izlaza. Roman dokumentaran i brutalan, ali istodobno suptilan i rafiniran.

Iste ili slične kvalifikacije odnose se na roman Zbogom, pustinjo. S jedne strane lirski pasaži na račun pustinje i nebeskog svoda, usporedivi s opservacijama iz De Maistreova Putovanja po mojoj sobi, s druge evokacija zločina u blizini Tamesguida koji lebdi nad pustinjom kao avet, vežući arapski ekstremizam i balkanski šovinizam u klupko zla koje ne bi raspetljale ni starorimske boginje Parke. Što su McCannu ruševne na Bliskom istoku, Katunariću su ruševine u Tipasi, u kojoj je Camus provodio mladenačke dane, ćuteći „vjenčanje smrti i života“ koje posvjedočuje svatko tko uđe u taj grad na sjeverozapadnoj obali Alžira. U jednom času geometri koji grade branu u alžirskoj pustinji, dobit će svojevrsnu protutežu u likovima Miloševića i Tuđmana, dvojice geometara koji crtaju svoje brane na brdovitom Balkanu. To je jukstapozicija koja je titrala u pozadini svih zbivanja, ali koja u svojoj diskretno serviranoj aluzivnosti nadilazi ideju političkog romana svodivog na trivijalnost dnevnih obrazaca. Pogotovo onih obilježenih podrepaškim patriotizmom, za koji je Samuel Johnson davno konstatirao da je posljednje utočište hulja (Patriotism is the Last Refuge of the Scoundrel’). Tako ni radnici u Alžiru, zatečeni ratom u raspolovljenoj Jugoslaviji, ne padaju u domovinske zanose, nego razmišljaju o firmama koja će se raspasti i ušteđevinama koje će se rasplinuti, pretvarajući njihove snove u maglu i dim, usporedive u krajnjoj liniji s maglom i dimom nad devastiranim kućama u ratom inficiranoj staroj i novoj državi.

Nezaobilazan je autorov odnos prema vremenu, enigmi kojoj pisci ne mogu odoljeti otkad je svijeta i vijeka. Povijest starogrčkog boga Krona ne nudi razloge za pretjerani optimizam. Jer vrijeme pretpostavlja promjenu, razvoj, kulminaciju i neizbježnu smrt, a Kron živi od sjećanja na svoju vladavinu u Zlatnom dobu, opijajući se nikad utaženim konzervatizmom. Na jednome mjestu Katunarić tvrdi da živimo u prošlosti: jer sve što nas okružuje, zvijezde, planine, mora i rijeke, nastalo je davno prije nas. A poslije nekoliko pasusa zaključuje da vrijeme jednom mora i umrijeti. Ta rečenica zaziva naslov Huxleyjeva romana Vrijeme mora jednom stati (Time Must Have a Stop). Proust je napisao ciklus romana pod naslovom U potrazi za izgubljenim vremenom, a u romanu Uliks Joyce je sudbinu svog glavnog junaka sveo na manje od 24 sata, shvaćajući prije sto godina, kada je roman prvi put objavljen u Parizu, da se vrijeme komprimiralo, da kategorije prostora i vremena nisu zadane jednom zasvagda te da je za njegovog Uliksa ili Leopolda Blooma jedan dan isto što i 10 godina za antičkog Odiseja. U romanu Buka & bijes (The Sound and The Fury) Faulkner spominje sat, ne zato da bi kontrolirao protjecanje vremena nego da bi ga bar zakratko ignorirao, dok Broch piše o istovremenosti koja vječito traje. Upravo zbog toga – zbog istovremenosti – u eri Hitlerove strahovlade smišljao je roman o starorimskom pjesniku Vergiliju koji je živio prije više od dvije tisuće godina.

U bulumenti likova koji promiču Katunarićevom afričkom pozornicom (Klaudija Srdoč, Dubravko Rabuzin, inženjer Rajko, Josip alias Tarzan, Čičikov i drugi) izdvaja se Klaudija Srdoč. Najljepši pasaži posvećeni pjesništvu, pustinjskom pejzažu, ljubavi i zvijezdama pripisani su upravo njoj. Klaudija je oličenje duhovne i tjelesne slobode, fiksirane u uvjerenju da se samo u prekoračenju nudi autentični život. Ona je Katunarićev alter ego, ako ne u doslovnom smislu, onda svakako u mjeri u kojoj pisac, kad bi i htio, ne može pobjeći od vlastitih opsesija. Glasovita je Flaubertova tvrdnja da je Emma Bovary on sâm, Pessoa je između sebe i svoje proze uspostavljao znak jednakosti, a Bunjin je objašnjavao da neprestano čezne da zadobije nešto tuđe i pretvori ga u samoga sebe. Katunarićeva potreba da se skrije pod maskom jedne žene tek je oblik dobrodošle mimikrije koja u književnosti ima itekako zamjetnu tradiciju. Napokon, na piscima je da nadilaze granice, nacionalne, religijske, seksualne i tko zna kakve, pod pretpostavkom da posjeduju odgovarajuće kompetencije. Katunarić ih je potvrdio svojim romanom, jednim od najboljih koji su se posljednjih godina pojavili na našoj književnoj sceni.

Zdravko Zima