Status kandidata za Moldaviju i Ukrajinu. Svi ostali na lomači. Ali na taj način se rizikuje da proces proširenja EU završi brodolomom

Osservatorio Balcani e Caucaso, Italia – 24/06/2022 –  Autori: Davide Sighele,  Luca Zanoni

Ova sedmica je jedna od najgorih dosadašnjih za proces proširenja EU i nade Zapadnog Balkana. Paradoksalna je jer se činilo da je strašni rat u Ukrajini otvorio vrata da se na politički način iznova razmišlja o budućnosti Kontinenta, dajući nadu u prevazilaženje sterilne taktike u čisto nacionalnom ključu, koja je, zajedno sa evropskim pravilima za čije reforme nema sposobnosti, vode prema urušavanju budućnosti Unije.

Nedavne preporuke Evropske komisije  prošlog petka i odluke Vijeća EU jučer i danas srušile su svaku nadu. Ovdje ne želimo da kritikujemo pravilno otvaranje kredita prema Ukrajini i Moldaviji. Ali davanje kandidature za EU ovim dvjema državama – što je jasan politički izbor, bez osnova u tehničkim elementima – bez korištenja istih parametara za  sve  ostale zemlje  uključene u proces proširenja, predstavlja još jedan poraz za bilo kakvu evropsku koherentnost. I rizikuje da definitivno način udalji  iz EU ne samo vlade tih područja, već prije svega njihove građane.

Već prošlog petka riječi komesara za proširenje Olivera Várhelyija učinile su nam se neprikladnim. Na pitanje zašto Bosni i Hercegovini nije dodijeljen status kandidata, povjerenik je odgovorio: “Bosna i Hercegovina ima svoj put koji je u toku, koji se zasniva na uslovima zasluga i zahtjevima svake zemlje. Bosna i Hercegovina mora ispuniti četrnaest prioriteta. a mi još uvijek čekamo da ih ova zemlja ispuni. Ponovno pregovaranje o ovim uslovima bilo bi kao davanje popusta na proces proširenja, a mi to ne želimo.”

Ne radi se o popustima već o održavanju dosljednih uslova za sve. Sa tehničke tačke gledišta, Ukrajini i Moldaviji su odobreni brojni “popusti”, a u pitanjima poput vladavine prava i korupcije njihova situacija zacijelo nije ništa bolja od Albanije, Sjeverne Makedonije ili iste Bosne i Hercegovine.

Nešto prije samita, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović se zaputio u očajničku diplomatsku ofanzivu. Ujutro 23. juna imao je brojne sastanke sa liderima zemalja EU i sa predstavnicima institucija Unije. “Ako Evropski savjet odobri status kandidata Ukrajini i Moldaviji, i Bosna i Hercegovina bi trebala dobiti status kandidata. Zatražio sam od predsjednika Michela da podrži status kandidata za Bosnu i Hercegovinu tokom sjednice Evropskog vijeća”, rekao je Džaferović. A premijeru Portugala, predsjednik bosanskohercegovačkog Predsjedništva je ponovio da bi “ako se Ukrajini i Moldaviji dodijeli status kandidata, što pozdravljam kao geopolitičku odluku, bilo bi nepravedno ostaviti Bosnu i Hercegovinu bez statusa kandidata”. To je bilo uzaludno.

Zatim, tu je i Kosovo, koje godinama čeka na liberalizaciju viznog režima. Da li je ovo tako rizičan korak za EU? Je li prihvatljiv put za pristup Ukrajine – ako  je decenijama držana na propisnoj distanci – ratom razorene zemlje od 45 miliona stanovnika a nije moguća liberalizacija viza sa Kosovom?

Ponovo dominira politika vrlo kratkog dometa, dramatično lišena ikakve vizije. Ukrajini i Moldaviji je odobrena kandidatura isključivo u antiruskom ključu. Ali  ne zato što je prepoznat legitiman zahtjev njihovih građana da budu dio evropskog projekta. Istina je da posljednjih dana postoji jasna zabrinutost i u Vijeću i u Komisiji zbog razvoja takve situacije. I zbunjenost  – razgolićena pres-konferencijom na kojoj su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, makedonski premijer Dimitar Kovačevski i predsjednik Albanije Edi Rama, činilo se, bili u međusobnom skladu  mnogo više nego članice EU. Možda su to uradili populističkim tonovima, čak malo u šali, a vjerovatno i za unutrašnje političke svrhe, ali su dali signal popuštanja i jedinstva koji  nedostaje Uniji.

Moramo suditi o činjenicama a ove govore da je u procesu proširenja nastavljeno sa oklijevanjem ako ne i sa plivanjem. Vijeće EU – a nažalost dijelom i Komisija – tokom ovih godina proširenja malo su se zanimali tim argumentom. Nažalost Ukrajina i Moldavija nemaju čemu da se raduju. Koga je zapravo briga što su oni dio evropskog foruma? Uostalom, prije 24. februara interesovanje se kretalo od hladnoće do izostanka zanimanja. Da li je rat promijenio stvari? Vjerovatno – s obzirom na donesene odluke – samo u retorici.

Kada bi evropske donosioce odluka – među kojima pre svega podsjećamo predstavnike pojedinih vlada zemalja EU – zanimalo nešto o Ukrajini i Moldaviji – pa samim tim i o projektu evropskog proširenja – oni bi, istovremeno,bio otvoren za Zapadni Balkan i Gruziju. To bi bio koherentan politički izbor.

Ni  za dva nova kandidata za EU ne vide dobre znakove čak  ni oni koji se godinama bave evropskim proširenjem i vanjskom politikom. Florian Bieber, sa Univerziteta u Gracu, u svom tvitu je nedvosmisleno napisao: “Ovo svakako nije način da se pokaže Ukrajini i Moldaviji da imaju budućnost u EU”. Gerald Knaus, direktor istraživačkog centra Evropske inicijative za stabilnost, ponovio je: „EU govori Balkanu ne, ne, ne, ne, ne. To je loše za EU, zabrinjavajuće za Moldaviju i Ukrajinu, sada kandidate u procesu koji ne vodi nikuda. Bez promjene stava EU, sudbina Zapadnog Balkana i Turske biće njihova sudbina ”. Srđan Majstorović iz Centra za evropske perspektive u Beogradu, čak je izjavio da „Kremlj ima čime da bude zadovoljan budući da članice EU nisu uspele da garantuju konsenzus svih zemalja članica da prihvate geopolitičku realnost na koju se toliko  pozivaju. Posebno nakon izbijanja rata u Ukrajini, očekivalo se više političkog razumevanja”.

Unutar EU nedostaje vizija. Trenutno postoji samo taktika prerušena tehničkim detaljima. Odluke iz  proteklih dana pocijepale su veo, sa nepredvidivim posljedicama, ali o kojima se ne može razmišljati optimistički.

Prijevod sa italijanskog: Božidar Stanišić