Kad je na današnji dan, prije dvadeset i pet godina objavljeno moje otvoreno pismo Franji Tuđmanu, pod naslovom „Gospodine predsjedniče, slušate korumpirane savjetnike i ministre!”, priznajem da nisam ni sanjao koliko i kako će to promijeniti i odrediti moj daljnji život. Sve u mom životu. Objavom tog pisma postao sam i ostao jedan od najnepoželjnijih svjedoka vremena, policijskim žargonom rečeno „opasan svjedok insajder”, neugodan svjedok svega što se u najvišem vrhu vlasti u Zagrebu događalo od siječnja 1992. pa sve do lipnja 1997. godine, dakle punih pet i pol godina, onih ružnih, mučnih, teških ratnih godina.
Tog drugog srpnja 1997. godine postao sam disident.
Kao svjedok koji je javno progovorio, zanimljivo, bio sam podjednako nezgodan i Tuđmanovom režimu i Račanovoj opoziciji, što s pozicije insajdera i nije toliko čudno, jer godinama sam gledao kako je upravo Ivica Račan jedan od rijetkih, uz Gojka Šuška i Šeksa, koji praktički u bilo koje doba dana i noći, bez najave, može banuti u Ured Predsjednika i dobiti višesatni termin kod Tuđmana. Ako izuzmemo Franju Gregurića, niti jedan premijer nije mogao doći tako brzo i dobiti toliko vremena s Tuđmanom „u četiri oka”, kako je to mogao nominalni šef opozicije i šef SDP-a Račan. Uostalom, kao dio radne skupine svojevremeno sam sudjelovao u dogovaranju modela po kojem je značajan dio imovine bivših društveno političkih organizacija i bivšeg Saveza komunista, najednom, bez ikakve legalne, transparentne, zakonite procedure zemljišno knjižno uknjižen upravo na Račanov SDP. Jednom sam, naivno, pitao na kolegiju kod predsjednika „kako je moguće da se na SDP vlasnički proknjižava tolika imovina?!”, da bi odgovor bio za mene kao najmlađeg u tom krugu prilično iznenađujući. „Tako sam dogovorio s Račanom”, odgovorio mi je kratko Tuđman, kad sam kao član Komisije koja je utvrđivala popis te imovine tražio objašnjenje o načinu podjele vlasništva i raspolaganja tom imovinom.
Bio sam najmlađi savjetnik predsjednika Republike, a istovremeno i najmlađi pripadnik i šef analitike Službe posebnih ovlasti, koja je utemeljena kao jedna od sigurnosno-obavještajnih službi upravo po nalogu i zapovjedi Franje Tuđmana, a koja je bila podijeljena ukupno na devet odjeljenja. Doduše u pojedinim segmentima rada službe nadređeni su nam bili i general Petar Stipetić, posebno u dijelu našeg odjeljenja analitike, kao i u dijelu odjeljenja koje se zvalo „Odred za baštinu” (jedan od preživjelih svjedoka djelovanja ove službe danas je primjerice Mario Kirin, koji oko statusa cijele „postrojbe” danas vodi nekoliko sudskih postupaka); zatim general zbora Ante Roso; potom brigadir Drago Francišković; dok je u određenim segmentima organizacijska arhitektura službe bila podređena i Josipu Manoliću, tada jednom od najviših državnih dužnosnika. Kako smo radili na vrlo osjetljivim zadacima, koji su se odnosili upravo na istrage određenih pojava organiziranog kriminala, ratnih zločina, pljačke kulturnih dobara, ali i određenih aktivnosti koje su imale za cilj očuvanje stanovništva u Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini (što se kasnije pokazalo suprotnim ciljevima službenoj strategiji Tuđman-Šuškovog režima), nerijetko smo imali ozbiljnih problema u samom sustavu, postojalo je više naloga Šuškovih podređenih da se pojedine ljude likvidira, najveća pomoć i podrška, odnosno onaj koji nam je kolokvijalno rečeno „čuvao leđa”, a zapravo i nama i mnogima drugima čuvao glave na ramenima bio je Josip Manolić. Kako je rad ove službe u koju sam bio raspoređen prvotno kao Tuđmanov najmlađi savjetnik često bio potpuno suprotstavljen stranačkim ciljevima HDZ-a, a pogotovo aktivnostima Šuškove linije i strukture koju je kontrolirao Ivić Pašalić, a pogotovo tehnomenadžerskim strukturama iza Franje Gregurića, svi koji smo radili na velikim akcijama Službe posebnih ovlasti postali smo Tuđmanovom režimu i HDZ-ovoj ratnozločinačkoj i ratnoprofiterskoj arhitekturi nezgodni i opasni svjedoci za koje je trebalo ili osigurati da šutimo, ili nas ušutkati eliminacijom. Na bilo koji način.
Zato je moja pozicija tog ljeta 1997. godine bila još kompliciranija.
Objava otvorenog pisma Tuđmanu, i to tek nekoliko dana nakon što je ponovno dobio predsjedničke izbore i time potvrdio režim HDZ-ovog ratnoprofiterskog stroja i popratne mafijaške arhitekture, bila je svima njima i u vlasti i u opoziciji jasan znak da neću šutjeti.
Moj sukob s Tuđmanom i njemu podređenom Šuškovom strujom trajao je još od 1993. godine, a sav taj sukob u vrhu države svodi se na moje višegodišnje inzistiranje da se rasvijetle sve okolnosti i slučajevi pretvorbeno privatizacijskog kriminala, ratno profiterstvo, organizirani kriminal, aktivnosti obavještajnog podzemlja, umiješanost državnog vrha i institucija u međunarodno krijumčarenje droga, ljudi, oružja, nafte i opasnih materijala, istrage ratnih zločina i zločinačka politika HDZ-a u Bosni i Hercegovini i prema Bosni i Hercegovini, te mafijaške aktivnosti tzv. HVO-a i tzv. Herceg-Bosne.
Bio sam jedan od prvih, a jedno vrijeme i jedini koji je u samom vrhu od 1992. godine inzistirao na istragama o tome tko je naredio odvođenja, nestanke i likvidacije građana u pojedinim hrvatskim gradovima, kao što su primjerice Zagreb i Sisak, ali i drugi.
HDZ-ova ratna mašinerija ovo mi nikad nije oprostila jer sam zbog toga za njih bio izdajnik i strani agent, neprijatelj. Dok sam istovremeno za opoziciju bio mučno ogledalo njihove prljave savjesti, jer sve ono što sam pokušavao u Uredu predsjednika, dojavljivao sam i njima u opoziciji, ali su oni zbog dogovora s HDZ-om, čuvanja vlastitih pozicija i povlastica, odlučili oportunistički i proračunato, lukavo i pokvareno šutjeti. Dakle, kao što sam bio svjedok zločina i kriminala samog režima, bio sam nezgodan svjedok dogovorene šutnje kompletne opozicije, uključujući ljevicu koja je tad na mnogo toga u ratnim godinama ipak zatvarala oči, uši i usta. I za to su bilo oni kao „opozicionari” dobili imovinu, privilegije, pozicije, poslove, a nerijetko i novac. Puno novca. Prljavog novca. Krvavog. Ili su, pak, da se ne kupuje njih izravno, to dobivali članovi njihovih najbližih obitelji.
Zato me u ljeto 1997. godine, nakon objave mog otvorenog pisma Tuđmanu, što je u to vrijeme značilo pisanje vlastite osmrtnice, niti tadašnja opozicija nije htjela zaštititi. Njihov je dogovor s Tuđmanom bio da na sve što sam tad javno govorio tjednima – šute. „Vi niste naš. To što ste javno progovorili je vaš osobni problem. Nemojte više dolazit”, rekao mi je tad Ivica Račan.
Bio sam ostavljen na čistini, na odstrel tadašnjim plaćenicima Gojka Šuška i Ivića Pašalića. O planovima koji su jasno govorili o tome da mi je život ugrožen dojavio mi je tadašnji šef tajne službe Ivan Brzović, koji mi je poslao poruku da se hitno sklonim, a u izbjegavanju opasnosti po život pomogao mi je i tadašnji šef sektora krim policije Perica Martinović, koji je u tom trenutku onemogućio određene aktivnosti prema meni, tako da sam zahvaljujući njima dvojici dobio nekih tjedan dana vremena da se sakrijem. Da nestanem.
Otvoreno pismo Tuđmanu sredinom lipnja 1997. godine poslao sam na adrese svih medija. Pismo je, kako su to ocijenili mnogi analitičari tada, bilo na razini poznatog Supekovog pisma Tuđmanu, a mnogi su opisujući moj postupak navodili da sam „kao mladi Supek”. Sam akademik Ivan Supek dao mi je i ljudsku i javnu podršku. Primio me tad u svom uredu i preporučio da me svojim vezama skloni iz Hrvatske na sigurno, što u tom trenutku nisam prihvatio jer sam mislio kako bi moj bijeg iz zemlje umanjio snagu argumenata, informacija, podataka i dokumenata koje sam javno iznosio. „Znate da će vas oni ubiti, Domagoj. Nema tu milosti. Izabrali ste put disidenta, ali disidenta kakav i koji nikom ne treba, a to je najopasnije”, rekao mi je tad na rastanku akademik Supek.
Doduše, prije samog javnog razlaza i mojeg razrješenja sa svih dužnosti, sam Tuđman ponudio mi je najmanje dva izlazna rješenja. Prvi put mi je u travnju 1996. godine ponudio diplomatsku poziciju u Europi, što sam odbio smatrajući da nikako nisam za diplomaciju. Ujesen iste godine, ako se dobro sjećam zadnjeg tjedna rujna 1996. godine, Tuđman mi je iznio i svoju konačnu ponudu, koja je značila „uzmi ili ostavi” prije konačnog obračuna. Ponudio mi je tzv. „predsjedničku mirovinu”, koju mi je prema njegovom viđenju stvari mogao riješiti odmah ukazom i rješenjem, čime bi me zbrinuo, a zapravo, čime bi platio moju šutnju i kupio me, kao što su u to vrijeme kupovani mnogi ne samo u HDZ-u i državnim institucijama, nego i mnogi iz opozicije. Obje predsjednikove ponude sam odbio. U jesen 1996. godine, kad sam odbio i njegovu ponudu za umirovljenje, znao sam da više nikakvih ponuda neće biti i da je sljedeće konačni obračun i moje ušutkavanje. Međutim, kako su se bližili predsjednički izbori 1997. godine, procijenio sam kako Tuđman neće dati „zeleno svjetlo” za obračun sa mnom prije kraja predsjedničkih izbora, kako njegova kandidatura i pobjeda ne bi bile „uprljane” onim što sam imao javno za reći.
Tad sam svu arhivu, dokumentaciju, dnevnike, bilješke, sve o aktivnostima Službe posebnih ovlasti, kao i nekoliko tisuća važnih dokumenata koji su dokazivali korupciju, organizirani kriminal i ratne zločine, te pretvorbeno privatizacijski kriminal, kroz nekoliko mjeseci uz pomoć nekolicine ljudi sklonio na sigurno. Kad su djelatnici službe upali u moje urede kako bi osigurali dokumentaciju i da ništa ne odnesem, tamo nije bilo ničega, osim rokovnika, nekog papira i nekoliko olovaka. Tuđman je već u ožujku 1997. godine obaviješten da sam najvjerojatnije sakrio kompromitirajuće dokumente. Negdje početkom svibnja 1997. godine, kad smo se zadnji put prije smjene vidjeli, na jednominutnom susretu „s nogu” rekao mi je uz prijeteće mahanje kažiprstom desne ruke: „Nadam se da znate što radite. Vi znate koliko je to zatvora! Pametno!”. Okrenuo se i ušao u zgradu Predsjedničkim dvora. Bio je to posljednji put da smo se vidjeli formalno još uvijek kao predsjednik i savjetnik. Tad su me na izlasku zatražili da predam značku Službe posebnih ovlasti. Srećom, tad je stvarno nisam imao sa sobom, pa sam je sakrio i zadržao do danas, jer kako je vrijeme pokazalo mnogi od nas do danas nismo uspjeli formalno-pravno dokazati status te organizacije i de facto posebne predsjedničke postrojbe. Zahvaljujući borbi Maria Kirina, danas postoji nešto pisanih dokumenata i iskaza koji potvrđuju naše postojanje i djelovanje.
Nakon što sam napisao pismo i poslao ga određenim medijima, na preporuku prijatelja sakrio sam se kod Franje Juraka, svećenika koji je slovio kao ljevičarska i ekumenska opozicija unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali sa značajnim utjecajem. U noći, 27. lipnja 1997. stigao sam kod pokojnog Franje u prostorije njegove župe u zagrebačkoj Selskoj cesti. Sjeli smo u polupodrumskom prostoru njegove blagovaonice i razgovarali, a on je dao upute svom zvonaru da mi se namjesti krevet u župnoj biblioteci. Međutim, kako sam trebao skloniti određenu dokumentaciju valjalo je osigurati da se dokumentacija sakrije na mjesto na kojem tadašnje tajne službe, policija ili pak vojne službe neće moći samo tako doći do tih materijala.
„Odnijet ćeš dokumente na Kaptol”, rekao je Franjo Jurak, „Javit ćeš se Stjepanu Kušaru, on je dovoljno visoko da kod njega nitko neće smjeti ništa tražit”. I dosta po Franjinim uputama, najosjetljiviji dio tajnih dokumenata iz Ureda predsjednika sakrio sam na Novoj Vesi, kod tada jednog od najviše pozicioniranih ljudi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Kušar je, naime, u to vrijeme bio najizgledniji kandidat koji je trebao naslijediti kardinala Franju Kuharića. Bilo je pitanje trenutka kad će biti i formalno imenovan. Kasnije se pokazalo da je Kušar sam odbio Papinu ponudu za imenovanje, pa je Kuharićev nasljednik ipak postao Josip Bozanić. Kad sam Kušaru na vrata donio dokumente, ništa me nije pitao, niti je provjeravao što je u paketima, sakrio ih je u svojoj rezidenciji na Kaptolu, za koju je bilo sasvim sigurno da nikom iz državnog ili paradržavnog aparata ne bi ni izdaleka palo na pamet da išta od moje dokumentacije traži na toj adresi. Kasnije, kad je riječki Novi list pisao o mojim dokumentima, novinar je da provjeri priču osobno otišao sa mnom u stan Stjepana Kušara da preuzmem dio dokumenata. „Dio dokumentacije Margetić je sakrio na znakovitoj kaptolskoj adresi”, napisao je novinar tada u Novom listu.
U trenutku prvog susreta u Kušarovom stanu, nisam još znao da je Šuškova struja u režimu dala nalog da me se „ukloni”, moje daljnje slobodno kretanje više nije bilo moguće. U tom trenutku još jedan visoko pozicionirani svećenik ponudio mi je skrovište. Bio je to upravitelj zagrebačke katedrale i jedan od najvećih stručnjaka za orgulje u Hrvatskoj, inače i upravitelj katedralnih orgulja Alojzije Čunčić. „Mogu te sakrit gore u orgulje. I ja sam tamo spavao u ratu, jer sam mislio ako bude bombardiranje, ako padne kakva bomba na moje orgulje, nek idem i ja s njima. Tamo gore imaš sve i ne brini. Ako hoćeš samo mi javi, tamo nitko neće moći do tebe”, rekao mi je Čunčić, s kojim sam ostao prijatelj sve do njegove smrti u srpnju 2007. godine. Prebendar zagrebačke katedrale bio je još od 1975. godine.
Vratio sam se kod Juraka u Selsku, gdje sam čekao da moje otvoreno pismo Tuđmanu bude objavljeno, pa da mi javnost barem do određene mjere bude zaštita. Dani su prolazili, pismo nije objavljeno. Režim je posredno ili neposredno mogao isposlovati praktički u svim medijima da se ipak nešto takvo ne objavi. Slobodno u mislima prolistajte imena medija i novina, pa i onih koje smatrate da su bili najveći medijski neprijatelji Tuđmanovog režima, svi su oni u tom trenutku neki na zahtjev režima, neki na zahtjev lažne opozicije zaštitili Tuđmanovu vlast od objave mojeg otvorenog pisma. Tek je krajem lipnja 1997. pokojni Veljko Vičević, tad glavni urednik riječkog Novog lista jedini imao muda i principijelnosti i novinarske dosljednosti, te je poslao novinara da sa mnom obavi razgovor. Novinar je prošao dogovor preko Juraka i određenih ljudi, da bi potom došao u Franjin župni ured i tamo obavio sa mnom razgovor.
Kad je vidio materijal, Veljko Vičević odobrio je objavu. Moje otvoreno pismo Tuđmanu o kriminalu, korupciji, zločinima, mafijaškim vezama, o najstrože čuvanim prljavim tajnama režima, objavljeno je na naslovnici i duplerici Novog lista tog 2. srpnja 1997. godine. U vlasti je nastala panika. Sazvana je sjednica i Vlade i Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti samo zbog mojeg otvorenog pisma, a kompletna HDZ-ova Vlada tad je protiv mene podnijela kolektivnu tužbu, dok je nadležno tužiteljstvo na zahtjev Ureda predsjednika pokrenulo protiv mene postupak zbog odaje državne i vojne tajne. Istovremeno paraobavještajna mašinerija krenula je svom svojom silinom i svim svojim resursima na mene.
Ostao sam preko noći sam protiv svih.
Bez prijatelja, jer tad učiniti takvo što značilo je biti neprijatelj. Države i nacije.
Nisam, međutim, niti slutio kako će i koliko dugo paradržavni aparat kontroliran od HDZ-ovog podzemlja „puhati za mojim vratom”. Svih ovih dvadeset i pet godina. Njihovo se paraobavještajno i medijsko podzemlje odmah dalo na kreiranje kontra-slike o meni. Kreirane su laži, podmetanja, diskreditacije, svih ovih godina objavljivane su kojekakve istine o meni, a mene se nastojalo na se načine diskreditirati i tako ubiti kao neugodnog svjedoka, kad me već u prvom naletu nisu uspjeli fizički likvidirati te davne 1997. godine.
Danas bi možda više volio da su me tad ubili.
Jer sve od ljeta 1997. do danas traje moje ubijanje na najperfidnije načine. Zato što nisam šutio. Zato što nisam ničiji. Zato što nisam pristao na dilove. Ne postoji više način kojeg se čovjek može dosjetiti, a da mi na takav način nisu zagorčali, zagorčavali i ne zagorčavaju život. Samo da ušutim. Da prestanem. Da pristanem na sva uvjeravanja da će mi biti lakše ako ušutim, ako se smirim.
Nije bilo lako izdržati sve ove godine. Nije lako izdržati niti danas.
Moje disidentstvo težak je teret kojeg nosim, koji je teško ili nemoguće razumjeti. Ali još je teže slušati svakodnevna uvjeravanja u sve te istine o meni. Jer svih ovih godina pokušavaju dokazati da sam lažljivac, da sam ovo ili ono, samo kako bi me diskreditacijom ubili kao opasnog svjedoka sistemskog kriminala i planiranog sistemskog zločina koji produženo traje do danas.
Danas prestaje i moja formalna obveza čuvanja službene tajne u trajanju od dvadeset i pet godina.
Hrvatska me i danas ubija kako bi me ušutkala.
I dalje me se uvjerava da se moram opametiti i shvatiti da moram prestati s tim.
Bio sam najmlađi disident moderne Hrvatske. I svih ovih četvrt stoljeća plaćam mučnu cijenu toga što nisam pristao na šutnju.
Da sam uzeo ponuđenu predsjedničku mirovinu, danas bi se rugao svima vama iz ugodnosti na pokvareni način stečenih privilegija.
Ovako vi imate privilegiju da svakodnevno pljujete po meni, kad, tko i kako hoće, svim tim istinama o meni kojima se nabacujete.
Bio sam jedini koji je progovorio, kad su drugi skupo naplaćivali šutnju.
Svjedok sam zločina vladajućih i zločina opozicije.
Nezgodan svjedok vremena kojeg i danas, dvadeset i pet godina nakon pisma Tuđmanu, pokušavaju pod svaku cijenu ubiti. Ne metkom. Nego ubiti živog. A takve se perverzije niti zločinac Tuđman ne bi onda sjetio.