Naime, PKK i PYD (koje Erdogan progoni) su radikalne napredne političke organizacije u kojima žene i ženska emancipacija imaju važnu ulogu. Uostalom, slike partizanki YPJ-a u borbi protiv Islamske Države (Daesh) su obišle i zadivile svijet. Kad su te žene zajedno sa svojim drugovima iz YPG-a i ostalih Sirijskih demokratskih snaga porazile Daesh, Erdogan je pobrao preživjeli teroristički šljam, naoružao ga i ovaj put pod turskom zastavom i s pojačanjem turske vojske poslao opet u Siriju i Irak ne bi li se poništila dostignuća sjevernosirijskih revolucionara i revolucionarki, kojima su i irački i turski kurdi sve više nadahnuti, dostignuća koja su naročito značajna za položaj žena usred ambijenta koji je za žene notorno i rastuće nepovoljan. Turska invazija na ove dvije “suverene države” i protiv kurdske populacije u njima u europskim je medijima bila tek usputno spomenuta, bez naročite indignacije ni skandala. Štoviše, prošli je tjedan NATO i službeno odobrio i podržao ovu tursku invaziju i zajedno s Erdoganom najefikasnije borce protiv Islamske države, a među njima su mnoge slobodne i ravnopravne žene, proglasio teroristima.

U kontekstu rata u Ukrajini, Siriji, Iraku i drugim mjestima po svijetu i nedavne odluke Vrhovnog suda SAD-a i tome sličnih trendovia i drugdje po “civiliziranom Zapadu” (npr. Poljska), opća poruka prihvaćanja Erdoganovih uvjeta za kandidaturu Švedske i Finske na nedavnom sastanku NATO-a u Madridu je dakle jasna: žene ima da rađaju i odgajaju muškarce koje će slati da ginu u ratovima. Žena pak koja uzme pušku da bi branila sebe i svoja ljudska prava i pritom, nedajbože, zahtijevala prestanak izrabljivanja i vlasti čovjeka nad čovjekom je terorist. Švedska i Finska su pristale biti na strani upravo takve logike.