Danas je (3. srpnja) u 97 godini umro Peter Brook. On je možda prvi, u osvit šezdesetih, odbacio šljokice sa zapadnog teatra, i krenuo u veliko traganje po svjetskoj riznici mitologije. Na njegovoj pozornici je bilo sve manje elemenata. Samo nekoliko tepiha, ponekad jastuka i okvira koji označavaju što je vanjsko, a što unutrašnjost. S njim je umrla jedna od najvažnijih kazališnih avantura druge polovice 20. stoljeća, koja je kazalište učinila fantastičnim instrumentom za istraživanje ljudskog bića, u svim njegovim dimenzijama, kroz legendarne predstave: San ljetne noći, Oluja , Tragedija Carmen, Mahabharata, Višnjik, Čovjek koji je…, Hamlet. San ljetne noći igrao je u HNK, Sizwe Banzi je mrtav na Festivalu svjetskog kazališta, a Hamlet na Lokrumu.

Peter Brook je rođen u Londonu 21. ožujka 1925. od roditelja židovskih imigranata iz Latvije, koja je tada bila dio Ruskog Carstva. Njegov otac, Simon, mladi buntovnik iz menjševičke stranke, morao je otići u egzil 1907. godine, u pratnji svoje mlade supruge Ide. Par je studirao u Parizu i Liègeu, prije nego što je 1914. godine, s dolaskom njemačke vojske, pobjegao iz Belgije u Englesku. Rusko ime obitelji francuska je administracija promijenila u Brouck u svojoj transkripciji, prije nego što je postalo Brook po dolasku u Englesku.

Ruska kultura je bila snažno prisutna u njegovoj obitelji, i ostat će, kroz njegov život, upisana na vrlo intiman način, kao bitan ključ za razumijevanje ovog čovjeka koji je bio i silno otvoren i potpuno zagonetan.

Početkom 1960-ih, Brook je, nadahnut spisima pionira kazališne moderne – Meyerholda, Gordona Craiga i, nadasve, Antonina Artauda i njegovog teatra okrutnosti –, potaknut istraživanjima Living Theatrea i Jerzyja Grotowskog, definitivno raskinuo s tradicionalnim kazalištem.

Te važne 1968. objavio je djelo Prazan prostor, koje je započeo: “Mogu uzeti bilo koji prazan prostor i nazvati ga pozornicom. Netko prijeđe preko tog praznog prostora dok ga netko drugi promatra i to je dovoljno da se pokrene kazališni čin. “

Stvorio je svoj Međunarodni centar za kazališna istraživanja (CIRT), sastavljen od glumaca iz cijeloga svijeta, od kojih će mu neki, poput Britanca Brucea Myersa i Japanca Yoshija Oïde, ostati vjerni do kraja.

Tri godine igrat će posvuda, u Francuskoj, na Bliskom istoku, u Africi, u Americi, a posebno tamo gdje kazališta obično ne dolaze: u domove imigranata u predgrađima u Parizu, u ruševine Perzepolisa u Iranu, u dubinama Sahare i na seoskim trgovima u Maliju ili Nigeriji, među Chicanosima na meksičkoj granici i u indijanskom rezervatu, na ulicama Bronxa ili Brooklyna, u Sainte-Anne u Parizu, u garažama, napuštenim kinima…

Godine 1974., otkrio je čudesan prostor, kazalište Théâtre des Bouffes du Nord, koje je propadalo, u popularnoj četvrti La Chapelle, u Parizu.

Mnoge stvari koje danas čine, odnosno činimo svi režiseri na svijetu, od amatera do Mila Raua i Ive Van Hovea, “otkrio” nam je Peter Brook.

Prva njegova predstava koju sam vidio bila je “L’Homme qui” u TNP-u u Villeurbanneu. Redatelj je, zajedno s Marie-Hélène Estienne, adaptirao djelo britanskog neurologa Olivera Sacksa, objavljeno 1985. godine pod naslovom “Čovjek koji je zamijenio svoju ženu za šešir”. Ovaj esej objedinjuje, u obliku naracije, zapažanja o pacijentima koji pate od neuropsiholoških poremećaja nakon bolesti, nezgode ili traume. Naslov je inspiriran slučajem pacijenta s vizualnom agnozijom koja mu onemogućuje imenovanje i identificiranje predmeta, lica ili oblika, poput lica njegove žene. Četiri glumca igrala su naizmjenično i pacijente i liječnike: David Bennent, Maurice Bénichou, Sotigui Kouyaté i Yoshi Oïda. Iz nekazališnog teksta glumci se poigravaju kodovima teatralnosti. Prijelaz iz lika “doktora” u lik “pacijenta” odvija se zahvaljujući liječničkom mantilu ostavljenom partneru u igri. Mislim da sam o predstavi objavio opčinjen prikaz u Nedjeljnoj Dalmaciji urednika Sandra Pogutza.

Kasnije sam, preko zajedničke velike prijateljice Ellen Stewart La Mame, upoznao njegovog scenografa Jean-Guy Lecata s kojim sam radio na različitim predstavama. Tako sam zagrlio Brooka preko marljivih ruku jednog od njegovih najbližih suradnika.