1.

Umjetnost ne spašava, ali čuva. Umjetnost ne odražava svijet, već anticipira istine, između ostalog činjenične, koje se u svijetu i o svijetu ne mogu izreći. Život je odrediv u skladnim suradnjama tjelesnih kretanja. Spinozina je zasluga uvođenje emocija u temeljnu ontološku datost, i zamah konatusa kao težnja svakog živog bića da istraje u svom obliku. Radost povećava intenzitet konatusa, žalost smanjuje. U slučaju kada određeni dijelovi tijela zaigraju po vlastitim pravilima raskidajući cjeline, razarajući ih potpuno, stječe se dojam ludila, odnosno stječe se dojam da tijelo može umrijeti, a da ne bude mrtvo. Dekadencija ima dva ritma, dvije melodije, od kojih je prva spora kao valcer, a druga disonantna i brza, plastična tvorevina munje. Čemu je nalik lice koje dobivamo u posljednjem trenutku, kada saznamo da više nismo tu, kad smo preobraženi destrukcijom, u stanju neorganske pasivnosti, inertnosti materije? Odgovor je – ničemu, ili još bolje, tek nečem malo više od ničega, ali puno manjem od nečega. Nalik smo svima oko nas, samo s dodatkom indiferntnosti, sličimo onom što postajemo u sjećanju ljudi koji ne žale za nama, koje nije briga za kubističku ljepotu našeg lica, za naše suze i otkucaje srca.

Već rano u mome životu postalo je prekasno. Oslonio sam se na biće da bih odbio sudbinu koja mi je bila namijenjena. Ostario sam naglo i prestao voljeti. Starac, kao onaj kojeg nije briga, voli samo sebe jer više nije sposoban voljeti. Bitak k smrti, kako bi rekla Malabou, na kraju se neminovno mora izumjeti, načiniti samoga sebe u posljednji čas, da bi smrt, moguća u svakom trenutku, napokon postala mogućom. Ne umiremo kakvi jesmo, nego onakvi kakvi smo iznenada postali. A to što smo postali uvijek je stanovito odmetnuće, povlačenje koje poprima formu, uobličavanje svoje konačnosti. Postoje preobražaji koji su atentati, destrukcija ima neku svoju filmski logiku, logiku po kojoj je istina tijela 24 laži u sekudi. Nitko ne zna za što je sve tijelo sposobno.

2.

Siromašna osoba, iznenadna organizacija najgorega, izvan je svake društvene prepoznatljivosti i predstavljivosti. Svaki je dan beskućnika alegorija posvećenja, ponavljanja i nastavljanja, svaki je dan beskućnika herojski pokušaj socijalizacije u divljačkoj desocijalizaciji. Beskućnici nemaju nikakvu budućnost, oni umiru brzo, nekad čak i pred našim očima, ili ostaju zarobljeni u vječnoj sadašnjosti preživljavanja, u nepomičnosti bijede koja ih prikiva na njihove ulice i pločnike. Wabi i Sabi, siromaštvo i oskudica, nesavršenost i nedovršenost, nužne su pretpostavke za stupanje u praksu Zen budizma i čajne ceremonije. Iako su o zenu napisane mnoge knjige, bit zena je objašnjiva u nekoliko riječi: kontrola uma, prepoznavanje stvarnosti, te razvoj mentalnih i fizičkih osobina koje trebamo za život bez iluzije oko nas. D. T. Suzuki piše da tomu svi težimo, i to osjećamo usprkos načinu i tempu življenja. Živjeti wabizumai (život pustinjaka) znači osjećati puls prirode i time postati zahvalan za svoj unutarnji život, otkriti kvalitete svoje nutrine, ostati tiho zadovoljan s mističnom kontemplacijom Prirode i ono najvažnije, osjećati se ugodno u svijetu. Ili, Arte povera, siromašni materijali i trivijalnost kao protest protiv komercijalizacije umjetnosti i razbijanje dihotomije život-art. Pivo je vino siromaha a nogomet balet radničke klase.

Može li se reći Ne siromaštvu, može li osoba s oštećenjem mozga odbiti prihvatiti sve što joj se događa? a da to Ne – nepostane Da. Nijekanje ima jasno afektivno porijeklo – odbacivanje. Siromah može zanijekati – odbaciti svoje siromaštvo kao ontološki ispljuvak, protjerati ga izvan zbivanja, što ne znači da je sveo sebe na ne-biće, već da se isključio iz poretka bića. Neumoljivu ustrajnost nijekanja siromaštva Freud naziva prisilom ponavljanja. Ono što odbacujemo, što isključujemo, što niječemo, jest mogućnost u iščekivanju, izvor iznenađenja. Pokušati aktualizirati pretpostavljen fantastični izvor, htjeti dati za pravo onome što je moglo biti, pretvoriti to u ono što mora biti, nasilna je psihička gesta. Pokušaj da se podari bitak onome što je stvarnost od početka isključila doista se može podudarati s porivom za destrukcijom, s nagonom smrti.

3.

Patnja ostaje tuđa pokretima koji su suprotni traženju pomoći i podrške ali izbija na opustošenom i iscrpljenom licu. Daleko od toga da se uzdiže s razvojem industrije moderni radnik pada sve niže, čak ispod razine vlastite klase. Radnik postaje bijednik. Bijeda je artikulirana u figuri neubrojivih u radnu snagu, slabih, bolesnih, samohranih majki, djece, hendikepiranih. Odgovornost za takav divljački napad na ljudski integritet i dostojanstvo delegirana je banalnost zla političke i ekonomske moći. Njihova ubilačka sila efekt je svakidašnje tihe detonacije koja baca sjenu i na pakao Hirošime i Nagasakija. Svaka trauma, svjedočenje paleži i pljačke vlastitog doma, otmici ili mučenju bliske osobe, ubojstvu, nasilju, silovanju, patnji od gladi, žeđi, umora, nedostatku sna manifetira se kao cerebralna ozljeda, i očituje kao hladnoća, mutizam, afektivna indiferentnost, duboki poremećaj raspoloženja. Njihove rane sve ih preobražavaju u subjekte odsutne od samih sebe, neprepoznatljive u vlastitim očima, u oblike života čiji se odraz ne vidi u zrcalu. Ta kompleksnost psihičke konstitucije, cerebralnog i društvenog, danas tvori nova lica patnje. Ti ljudi, zbog nemogućnosti bijega, iznenada postaju stranci samima sebi, slomljeni, shrvani patnjom i nedaćama, postaju pripadnici drukčije vrste. Kriza sredine osamdesetih prošloga stoljeća, piše Catherine Malabou u knjizi Ontologija nezgode – esej o razaralačkoj plastičnosti, jest kriza veze koja daje isključenosti njezin puni smisao. Ona je izazvala pravu revoluciju koncepata nesreće i traume, prevrat čijih smo razmjera tek počeli biti svjesni. Nezaposleni, beskućnici, subjekti koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja, teško depresivne osobe, žrtve prirodnih katastrofa – svi oni počinju sličiti jedni drugima, tvoreći novu internacionalu.

Kako živi tijelo lišeno hrane? Kako opstaju tijela živih mrtvaca? Embargo je terorizam međunarodnih institucija i organizacija, vladavina nepravde uzdignuta na razinu racionalne političke strategije. Zar nije zločin, pita se Louise Michel, čekati dok milijune ljudskih bića žrvanj bijede gnječi kao kakvo ljudsko zrnje, kao grožđe u preši. Na taj način, po hotelima i bordelima, buržoazija jede svoj kruh i pije svoje vino. Siromašni ljudi nalaze se na dnu društvene hijerarhije. Siromaštvo i glad guraju ljude u ropski položaj i na društvene margine, što ih ostavlja bez mogućnosti da preuzmu kontrolu nad vlastitim životima. Da li starenje, kao i bolest, znači postajanje starim, postajanje bolesnim? Ili se radi o iznenadnom lomu, koji odjednom unosi nered u sve, stvarajući posve novo biće, formu, pojedinca. Liječiti psihičke smetnje starijih-bolesnih osoba značilo bi pokušati pronaći nove sublimacijske oduške na krhotinama njihovog djetinjstva koje je nestalo u iznenadnom događaju nastupa starosti – bolesti. Promjena neuronskih veza znači promjenu same osobnosti. Preobražaji do kojih tada dolazi uzrokuju duboko preoblikovanje slike sebe, uslijed čega se subjekt upušta u novu životnu pustolovinu, protiv koje ne postoji nikakva obrana ni kompenzacija.

4.

Suočeni s bijedom, suočeni s odsustvom svake alternative kapitalizmu, suočeni s barbarstvom tržišta i s patološkom diskrepancijom koja ukida „princip ljudskog stanja“ pitamo se: zašto praviti filmove? Raoul Peck odgovara: zato jer je to bolje nego paliti automobile. Riječ je o tome da se pokaže totalitarizam kapitala odnosno – politika, dakle, da se pokaže da u njoj nema ničega mističnog ili fatalnog. Treba sve citirati, treba pročitati sve izvore, u svijetu koji slavi odustajanje od sreće za sve. Moć vlada melankolijom, govori Deleuze na predavanju o Spinozi, jer nema nikakvog terora bez podloge u nekoj vrsti žalosti, danas bi rekli – indiferentnosti podanika. Najnovija neurobiološka istraživanja iznose na vidjelo nov odnos mozga – i, posljedično, psihe – prema destrukciji, negativnosti, gubitku i smrti u neraskidivom identitetu duha i tijela. Glad za životom nije uvijek jednaka, nego se mijenja, povećava se i smanjuje ovisno o afektima, o načinu na koji osjećamo sebe. “Selektivna redukcija emocija remeti racionalnost barem u onoj mjeri u kojoj to čine i pretjerane emocije”. Siromašni afektivni život u dječijoj dobi djeluje kao trauma, uzrokujuči zaostajanje u psihomotoričkom razvoju. Ta djeca postaju neosjetljiva, kao da su odvojena od svijeta, žive iscrpljenu budućnost. Ti fenomeni hladnoće i indiferentnosti karakteristični su za razaralačku plastičnost, za tu moć promjene bez iskupljenja, bez teleologije, bez drugog značenja osim stranosti. U filmu Bijela vrpca Michael Haneke prikazuje puritanskog pastora koji terorizira svoju djecu usađujući im grižnju savjesti zbog malih prijestupa, obavezuje ih na nošenje bijele vrpce koja će ih podsjećati na čistoću od koje su se udaljili. Radi se o korijenima zla, rekao je Haneke, bilo da se radi o religioznom ili političkom teroru. To je dugi rad, deformacija konstitutivna za postajanje-starim koja postupno zamjenjuje svaku stanicu drugom te polako priprema, u svakome od nas, konačno uništenje, nepredvidljivo, potresno i veličanstveno. Mada je poistovjećenje igre i privatnog misaonog vlasništva daleko uznapredovalo, ostaje još dosta toga što primorava na budnost. Stalno maskiranje, piše Czeslaw Milosz u knjizi Zarobljeni um, ma kako da stvara teško podnošljivu kolektivnu atmosferu, pruža onima koji se maskiraju izvjesne, i to ne najmanje, satisfakcije. Govoriti da je nešto bijelo, a misliti da je crno; u sebi se smješkati, a izvana pokazivati svečano oduševljenje; mrziti, a izražavati znakove ljubavi; znati, a simulirati neznanje; obmanjujući tako protivnika (koji također obmanjuje nas), čovjek počinje iznad svega cijeniti ličnu prepredenost. Uspjeh u igri postaje izvor zadovoljstva. Istovremeno, to što je u nama čuvano od očiju nepozvanih, dobija za nas posebnu vrijednost jer nije nikad jasno formulirano, a što nije formulirano u recima, posjeduje iracionalnu draž čisto osjećajnog kvaliteta. Čovek se sklanja u unutrašnje svetište, koje je utoliko ljepše ukoliko treba platiti veću cijenu, da bi se drugima zabranio pristup u njega.

5.

Čemu služi film, taj meditativni pamflet ritmova dokazivanja, ovremenjenih argumentiranja, gromova i munja razumjevanja, naplavina rezonancija, površina i dubina, kontinuiteta i diskontinuiteta, stvarne slike i konstruirane slike, ako ne ni za što, ili točnije, za ono dragocijeno ništa, nekoliko sekundi lucidnosti. Film tako može istovremeno prikazivati efemernu sadašnjost i njeno neizbježno uništavanje ali i uložiti svu svoju energiju u službu prikazivanja brbljivog, nepostojanog, beskorisnog postajući tako film lud od strepnje, ili što je još bolje – film lud od energije. Ako već ne može spasiti subjekte kojima se bave, čast filmova spašava kritičko istraživanje. Film može stvarati nepodnošljive, potisnute, poreknute slike. Film može propitivati činjenične i ideološke veze između materijalne i simboličke dominacije, odnosno može se pretvoriti u društvenu kritiku. Time počinje rad avangarde, bezuslovne, bespoštedne kritičke energije, rad ideje nepotčinjavanja nijednoj političkoj doktrini, estetičkoj platformi, nekom vremenu i prostoru ekonomskog porijekla u naizmjeničnom historijskom nastajanju i nestajanju. U mjeri u kojoj se bavi simboličkim elaboracijama film mora biti razmatran ne kao odraz, simptom ili sredstvo, već kao djelatni činilac. U tom smislu svaka vizualna djelatnost, koja se može smatrati formalnim istraživanjem, ima za posljedicu preoblikovanje, pa čak i uništavanje nekog motiva, što znači kritiku njegovog uspostavljanja, temelja i uloge u društvenom vizualnom pejzažu.

Pasolinijev veliki film Ricotta, film o gladi, prikazuje apsolutno uobičajenu katastrofu, pustošenje, nezasitnu glad koja tjera u ludilo, opravdava sve pobune, sva razaranja i zahtijeva da film proždere sam sebe jer ostaje – gladan pravde.