Tetoviranje muških bradavica bio je hit ljetos na splitskoj Ultri. Takva tjelesna samodemonstracija zvuči bizarno i sigurno mi je manje atraktivna od oslikavanja ženskih dojki. Prisjećam se kako je još davno umjetnik Dennis Oppenheim svoj, kasnije čuveni body art, izveo tako da je zaspao na nekoj kalifornijskoj plaži s knjigom na prsima. Tijelo je preplanulo svuda osim na mjestu gdje se nalazila knjiga, a možda i umjetnikova duša. Ova privremena oznaka ostala je trajna samo na fotografiji snimljenoj tom prilikom, za razliku od tetovaža koje se u pravilu nanose kao obilježja za čitav život. Istina je da takva estetika ima determinističku prirodu iako je izvorno aktivističkog principa jer nastoji naglasiti razliku u kontekstu samoizražavanja. Tetoviranje muških bradavica naizgled je oblik popularne emancipacije. Možda ne u erotskim ili seksualnom kontekstu, naročito bi to bilo teško ustvrditi u današnjem društvu koje potiskuje seksualnost, nudizam i nesputanu tjelesnost, već više u smislu stajališta kako je tijelo ipak živa podloga za umjetnost. Golemo nasljeđe moderne umjetnosti potiče od animističkih tradicija oslikavanja tijela u starim kulturama Afrike, Azije i Amerike, također i od tetovaža. Dapače, mnogim umjetnicima su cjeline ili fragmenti tih ”primitivnih” predstava poslužile i kao primjer i kao inspiracija. Tako i sam bod art tretira od svojih početaka u tridesetim godinama prošlog stoljeća tijelo kao umjetničko tijelo. Body painting, tetoviranje, piercing, namjerni ožiljci, promjena tjelesnog modusa (korzeti i sl.), pa sve do implantacija koje uključuju i povećanje ženskih grudi, sve su to oblici proizašli iz tekovina moderne umjetnosti i popularnih emancipatorskih praksi. Dakle, ako već žene mijenjaju i povećavaju grudi, na vidim ništa sporno u tome da ih muškarci koji to žele, tetoviraju.