KAD PUSTIM STVARI

Kad pustim stvari iz ruku, ja odahnem.
Odmorim se na klupi, jabuku grizem.
Nekoj rodi na stupu prstima mahnem:
“Odlazi, velika ptico, neće biti reprize!”.

Kad mi svejedno bude kakvo je vrijeme,
Jer mi u srcu vlada samo mir i bonaca,
Ne razdiru me više kajanja i dileme;
Čekam da jesen lišćem staze mi potaraca.

Ne čitam tuđe pjesme, ne kidam pogače tuđe.
Ne zapitkujem više gdje sam pogriješila kobno.
Puštam da zmija od svjetla u tunel uma uđe,
I da me otrovom zbilje osvijesti pravodobno.

Kada mi huka svijeta uopće više ne smeta,
I bljedilom od tuge kad mi se lice ospe;
Tad sama mogu biti idućih tristo ljeta,
Kad pustim stvari iz ruku, to je konačno, posve.

13. srpnja 2021. Flora Green