Quo vadis predraga ružo ruže moje,

Quo vadis Domine, quo vadis Aida,

Quo vadis najmilija, tko te to skida,

Po čijoj se mjeri svjetovi sad kroje?

Tužna su svitanja, zgarišta još cvrče,

Paradnih kočija prašina se diže,

Sada je sjeverno, a bila je niže.

Svatova je manje, domovi se krče.

Ni krijesnica nema, otrovno je nebo,

Samo vrane kruže, za njih sve je tečno.

Daj Bože zdravlja! – k’o tješilište vječno.

Kolijevke zakočene, psa zovu bebom,

Kao da budućnost nema više šanse.

Snatrim te ružo u poljima Provanse.