Tvoje čelo nije više siguran predah našim velikim planovima za budućnost, našim psinama,

Niti su tvoje oči milosni dar snivanja mome bijesnom glasu.

Ni ruke, tvoje ruke, malene osloboditeljice, prilagođene potrebama trenutka,

izrešetane vatrom, izrešetane ljubavlju, ne vole više nikoga.

Ti se zakrivaš neizmjernom boli, i Michelangelom.

I svi tvoji razlozi za patnju nestaju.

U ratu svih protiv svih za novac, skupa s nadom u socijalizam,

i nužnosti terora, tres chic.

Ti ne znaš više reagirati na punk, tvoja krivica zadobila je objektivni karakter utopijskog ludizma.

Niti se znaš usporediti s čudesima, vladavinom filozofa.

Ti me ne slušaš više. I mada govoriš, za mene pjevaš.

I tvoja usta još uvijek dijele ljubav, pogreška rasipanja.

To je zbog tvojih dosadnih usana, lukavstava jednostavnih strasti.

I to je sve iza magle naših poljubaca, sličnih ničemu.

Iz viška pokvarenosti nastaje višak simulirane simuliranosti.

Mi smo zajedno, tres chic.

„Ono što je etabliranim autorima naizgled neostvarivo, to je ambicioznijim diletantima „čas posla“!

I ja sam nekad pripadao crnim listama i grupama osuđenima na istrebljenje,

nisam mario za gramatiku i rječnike,

mogao sam više od bilo koga profesionalno bludničiti, eksploatirati osjećaje, brbljati sa muzama, nadati se, tračati, ne mariti,

to su znamenja veličine i superiornosti, mislio sam.

I danas zadrhtim pred onim u što je uloženo puno uzaludnog truda,

sve sama greška do greške a rezultat – zlato, koje čini čovjeka patuljkom, zar to nije odvratno?

Pametni bez talenta stalno govore o kreativnim procesima i svjesnim kompromisima.

Talentirani bez pameti autodestruktivno šute o – rezultatima.

Tu i tamo naletim na dobru glazbu,

izvrsna glazba prava je rijetkost, a ona najbolja – ne postoji.

Najbolja glazba tek čeka svoje uho, svog kompozitora i izvođača.

Najviše je smeća, sve je uglavnom smeće,

slično je i sa ljudima, mislim.

Štošta nedostaje današnjoj glazbi,

najviše joj nedostaje tajna, istina i sloboda,

i groupies, mislim.

Nicku Caveu ponekad se „posreći“ i na trenutak sve stane, u integralnoj monstruoznosti,

životinje postanu pitome, magarci progovore, mrtvi ustanu i hodaju, ljudi potrče ispod duge, slijepi progledaju.

Kome sviramo?

Za koga komponiramo?

Treba li pjevati revolucionarnim klincima, elektorijalnom šljamu, kurvama s principima, radnicima -udarnicima i naivnim seljacima?, ili jurnuti na sve ili ništa, na nešto drugo, možda.

Dok svima ugađaš sve postane nekako logično i divno ali bez ikakve veze sa Sex Pistolsima, tijelima ljudi, njihovim mudima i dušama, njihovim sudbinama, sve nekako postane kazalište u oblacima, mislio sam.

Ponašao sam se prema nacionalistima i reakcionarima s odvratnošću,

tim štetnim imbecilima koji huškanjem na međusobnu mržnju oslobađaju sami sebe obaveze da misle.

Nikad nisam ništa objavio,

nikad nisam bio predmet pohvala historijskog snobizma, ni napada dijalektičkih imaterijalista,

nisam nikome zavidio, kako bih vrijedio više nego što vrijedim.

Oni koji su pisali činili su to glupo, oni koji su pjevali činili su to glupo i netalentirano,

nisu izražavali ništa, ali privlačili su pažnju, valjda.

Odlučiti se za komunizam nikad nije bilo lako.

Ne može biti drag ljudima onaj tko poseže za zabranjenim.

To uvijek znači odbaciti sve za spas svijeta, za veličinu malenih i slabih,

to uvijek znači živjeti ilegalno, u borbi sa samim sobom, skrhan poljupcima,

to znači osuditi na progon vlastitu obitelj i prijatelje, za sreću svih,

to uvijek znači biti strpljiv i čekati svoj trenutak, trenutak inspiracije protiv inspiracije.

Odlučiti se za komunizam znači biti željan kritike, akcije, biti nepovjerljiv, mislio sam.

Međutim, trebalo se boriti, ne samo protiv klasnih neprijatelja,

trebalo je hrabro priznati svima „sve“, bez ostatka, u nimalo hollywoodskoj maniri,

u slijepoj strasti podijeliti nebo s drugim ljudima, polagano poraziti sve instinkte za produženjem vrste,

i na kraju to „sve“ uglazbiti,

i vikati iz sve snage, veličinom malenih i slabih, skrhanih poljupcima,

na leguri raznih jezika, logoraškom esperantu.