Piše: Nera Karolina Barbarić

Voilà, dobili smo pravi domaći povijesni roman! I to iz pera proslavljenog strip scenarista Milka Peke, koji je romanom Neretvanski ratnik zaokružio svoju sugestivnu zaokupljenost poviješću davne Morenije, oporavljajući tako gotovo zaboravljenu eru vladavine slavnih Morjana.

Pa, ovako: novi roman Milka Peke nije samo jednostavna priča o jednom povijesnom dobu, već niz slika u pokretu, svojevrstan filmski prikaz povijesti koji nas uključuje tako da i sami, čitajući roman, osjećamo tjeskobu zbog rata između Morjana i Mlečana; sami možemo udahnuti isti zrak iščekivanja, izdaje i naslade koji obavija cijelu priču. Sugestivnim se pisanjem autor ne ograničava samo na kazivanje, već sve čini vidljivim; tjera čitatelja da vidi i povijesnu stvarnost i ratnu dimenziju – kako vanjskim okruženjima, tako i unutarnjim stanjima protagonista. Da, jer ovaj se u biti povijesni triler vrti oko dva lika – mlađahnoga Radovana, hrabroga Morjanina, i pokvarenog Tajmira, izdajice s otoka Hvara, čije porijeklo, „pravdat će ga“ pisac, može biti grčko ili rimsko. Međusobno vrlo različiti, ali jednako posebni, njih dvojica susrest će se samo na kratko, ali dovoljno dugo da se između njih zametne rivalstvo na ljubavnom i političkom planu.

Radovan, morejski sin iz Lavčenja (Gradac), lijepi mladi kapetan gusarskoga broda, uspio je postati čovjek od povjerenja kneza Ljutovida, koji, nemajući muškoga nasljednika, potajno gaji nadu da će Radovan postati njegovim sinom uzevši kćer mu, lijepu Anku. No, u ovu će se ljubavnu priču, u maniri upravo povijesnoga romana, uplesti vlastelinski sin iz Staroga Grada, crnomanjasti i gizdavi, na mletački odjeveni Tajmir, preko kojeg autor otkriva najskrivenije lice Splita i Staroga Grada i način života izvan Morenije (Paganije) krajem 9. stoljeća, pogonjen mletačkom dominacijom i željom Venecije da protjera Neretvane s otoka i zauzme Makarsko primorje.

Velik dio priče usredotočen je na sukob između Morjana i Mlečana, koji se dogodio stvarnoga 18. rujna 887. godine u neposrednoj blizini Mokrona (odnosno Mukruma, naselja poznatoga od Feničana, koji su mu ime i nadjenuli, a koje se nalazi iznad Makarske i danas naziva Makar, op.a.). Autor koncizno, istančanom preciznošću, opisuje dodir tih dviju stvarnosti, s nezamislivim činjenicama, koje upućuju na dosad u povijesti zanemarivanu svjesnost o snazi i moći negdašnjih Morjana. Neki prizori u ovom romanu, posebice oni koji prikazuju borbu iznimnih i slabije naoružanih Morejaca s vještim i sposobnim Mlečanima, podsjetit će čitatelja na fantastične prizore iz kratkih priča Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna, ali i na svojevrstan način proširiti domet uspješnoga stripa Neretljanski ratnik (za koji je scenarij pisao upravo Milko Peko, a crtao ga Boris Talijančić). Dobrodošla novost je činjenica da u knjizi autor donosi ne samo štivo romana, nego i table stripa po kojem je roman pisan…

Kao i u djelima spomenutog romantičarskog pisca Hoffmanna, u mnogim scenama Neretvanskog ratnika prevladava gotovo snena atmosfera, pa se na trenutke čini da je granica koja dijeli stvarnost od fikcije teško razlučiva. No, sam će autor reći u svom pogovoru romana:“Držim da je razlika između futurističkoga i povijesnoga romana u tome što kod prvoga pisac misli da bi se u priči tako trebalo događati u budućnosti, a kod drugoga da se jednom tako dešavalo jednom davno, u prošlosti.“

Peku nedvojbeno treba priznati da je uspio rekonstruirati karakteristike i mentalitet ljudi doba vrlo različitog od našeg, koji je kratkim, jezgrovitim opisima i bogatim a vještim dijalozima približio epohu kojom su dominirali sukobi, pljačke, nemilosrdna osvajanja, gusarenje, ali i za cijelo mediterasko podneblje dominantna – čast; epohu, dakle, u kojoj tipično razočaranje našeg vremena nije postojalo, a svakidašnji strah od rata bio je puno više od bitke za premoć.

Autor se odlučio u roman uvesti čitatelja s dobrim početkom, ali – koji ne sluti na dobro. Pritom vidno preferira tzv. sporedne likove (Kljune, primjerice, i Škopiguda), koji u priču romana ulaze kao da su izvučeni iz konteksta, ali u osnovi radnju napinju do kulminacije. I, čak izvučeni iz konteksta razdoblja, zadržavaju autonomiju postupanja, pa ih pisac, što je pak tipično za triler, uključuje u događaje kad mu zatreba kakvo rješenje situacije. Dakako, ni ovdje nije zakazala stripovska retorika, koja je iznimna u liku Kljune, vjernoga sluge kneza Ljutomira i pratitelja njegove kćeri Anke, kao i Škopigude, medicusa Božidara, kojem autor daje osobine renesansnoga čovjeka, mnogo više nego srednjovjekovnog Morejca.

Jednostavan, izbrušen dijalog, koji u romanu prevladava od početka do kraja, autor je podigao na višu razinu: umjesto da radnju napinje detaljnim opisima oluja, vjetrova, priprema za bitku, nadmudrivanje Mlečana, jedrenja do pred obale Mokrona, Peko to smjelo rješava dijalozima, kojima iskazuje sve bitno što čitatelj o događajima iz rujna 887. godine, kada su Morjani nadvladali mletačke snage i ubili dužda Petra I. Candiana, treba znati. Na taj način izmiče zamkama improvizacije i fikcije u opisivanju događaja koji se stvarno dogodio i o kojem uistinu ne znamo mnogo.

U konačnici, što je to uopće povijesni roman – žanr za koji smo ustvrdili da mu djelo Milka Peke nedvojbeno pripada? Teoretski, riječ je o pripovjednom djelu smještenom u prošli povijesni kontekst, unutar kojeg se evociraju običaji jednog vremena, kako bi čitatelj uronio u tu atmosferu, gdje se povijesne priče koje su se stvarno dogodile i one imaginarne mogu miješati i kontaminirati jedna drugu, dajući živost žanru koji može natjerati čitatelja da još više sanja. Međutim, ovaj autor je upravo od tehničkih zakonitosti povijesnoga romana profitirao. Na koji način? Fikcija u njegovu romanu zbog manjkavosti pravih povijesnih informacija diskretno stječe položaj nadmoći, a zanimanje za povijesni događaj raste, afirmira se filozofski koncept prema kojem tijek događaja u vremenu koje opisuje nije slučajan, već slijedi preciznu logiku. I, ono što je kod Milka Peke evidentno – svi njegovi povijesni romani, pa ovaj najnoviji, Neretvanski ratnik, pozivaju se na prošlu veličinu naroda Moreje kako bi inspirirali novo doba. I tu se, eto, otkriva zašto je to baš naš, baš domaći povijesni roman.

A nametnemo li pitanje koji su njegovi dometi, u kontekstu značenja povijesnoga romana danas, možemo li, usporedbe radi, staviti Neretvanskoga ratnika uz Ecovo Ime ruže, ili Posljednje legije Valeria Massima Manfredija, uz roman Na dvoru Borgia Jeanne Kalogridis, Privatnu stvar Beppea Fenoglia, Inglourious Basterds Quentina Tarantina, ili pak uz Zmajeva jaja Pietrangela Buttafuoca, velikih modernih povijesnih uspješnica? I da i ne…

Da – jer da bi se smatrao povijesnim, kažu teoretičari književnosti, povijesni roman mora biti napisan najmanje pedeset godina nakon opisanih događaja, ili ga mora napisati autor koji još nije bio rođen u vrijeme tih događaja. A kraj 9. stoljeća davno je svršeno vrijeme. Da – i zato što po svojoj strukturi povijesni roman odražava dvosmislenost. Odnosno, autor „nekažnjeno“ ima mogućnost zagovarati određene povijesne događaje ili činjenice prema vlastitu nahođenju. U Neretvanskom ratniku smo u tom smislu vidjeli autorov meki i navijački stav prema ratnicima Morenije i kritično-ironičan odnos prema izdajniku Tajmiru, odnosno prema Mlečanima.

Za ovoga se autora može reći i da uživa stvarajući: gušta, primjerice, dok stripovski oponaša ondašnji način govora, ali i kad govori o jelu, siru i bukarama vina; sav se uživi i u opisima kraja, brodova, ratnika… Činjenica da je Peko (zajedno sa crtačima Borisom Talijančićem, Vladimirom Davidenkom te Darkom Krečom!) ostvario niz zapaženih stripova, scenariji kojih su sami po sebi povijesne rekonstrukcije (ne, naravno, sve), da mu je poezija samo liričniji izričaj romana i stripova, svrstava ga u one autore povijesnih romana koji su se odvažili zaroniti u ovaj žanr: neki su postigli golem uspjeh, za druge je to ostao dobar spisateljski eksperiment, a za Milka Peka – to je misija.

S druge strane, ovaj autor ne ulazi u kontekst navedenih povijesnih uspješnica jer su njegovi roman Grački boj, Argon Drvenički, Ljubav kneza Kostanića i najnovije djelo Neretvanski ratnik dokaz da Milko Peko piše za implicitnog čitatelja, odnosno idealnog primatelja ispričane priče i tip odnosa s izvorom modulira prema vlastitim narativnim potrebama. Kod Peke je ekonomija pripovijedanja nastala na epizodnim likovima koji imaju ulogu povezivanja glavnih likova s vremenom, dok su mu glavni likovi stripovski, rekli smo, ocrtani po predmnijevanom stereotipu vremena o kojem govori. Premda je za Neretvanskog ratnika Peko samo djelomično morao istražiti povijesno razdoblje o kojem piše (i sam je sljednik i nedvojbeno fan te zaboravljene kulture), Neretvanski ratnik čvrsto ostaje povijesni roman: autor je zadržao važne činjenice iz povijesti, odriče se svih pjesničkih invencija koje bi se mogle promiješati u priči, prikuplja i iznosi karakteristične značajke jedne društvene ere i priča ih u zaokretu akcija, koristi povijest bez namjere da se s njom natječe.

No, očito je da pisac ne može umrtviti inventivnost i da mu je kao stripašu odreći se invencije gotovo nemoguće. Pa i kada mu je povijest opsesija. Ali, za divno čudo, Milko Peko je uspio fino i romaneskno ispričati priču smještenu usred srednjega vijeka, uspostavivši strog odnos između fantazije i povijesti, gdje je on kao pripovjedač vanjski i sveznajući, a priča – glavni protagonist.

Kako to, uostalom, i treba biti u dobrom povijesnom romanu…