Moja djeca — unuci, sin i snaha, žive daleko na trulom zapadu. Suvremenije rečeno, u staroj, nekroljubivoj i rasnomrzivoj demokraciji. Moj sin je otprhnuo onamo u ranoj mladosti, željan koječega što tamo ipak nije našao, sukladno ovostranoj izreci: udat ćeš se i pokajat ćeš se.

Ja sam, pak, željan svoje djece i ponekad im odletim u posjet. Trošak mi teško pada, jer ono što izdvojim za kartu oduzimam od svote koju im mogu dati. Zato vrebam mjesecima unaprijed, dok kompanije smišljaju nove načine za mučenje slabije platežnih putnika.

U današnjoj varijanti mogu bezbrižno opružiti noge jer je preda mnom prolaz za slučaj nužde, ali ne mogu promijeniti položaj naslona. Leđa će me sigurno boljeti, a zvuci za njima nepogrešivo će mi objavljivati pušta li neki putnik vodu iz sebe ili iz vodokotlića. Međutim, nema dodatne muke koju neću izdržati u zamjenu za dodatne osmjehe mojih najmilijih.

— Prokleta turistička klasa! — mršti se čovjek do mene, bacajući tugaljive poglede prema putnicima koji zauzimaju udobnija sjedala.

Ako Bog ne postoji, uzaludno je proklinjati, a ako postoji, također. Šutke odmjeravam suputnika: mlohave sijede kovrče oko lica, nos Karla Maldena s ulica San Francisca i usta kraljevića-žapca iz vremena prije poljupca. Dobro, pristajem na upoznavanje.

Vraća se kući, kaže. Kuće u zavičaju odavno nema. Kao da oblak prelazi preko uštapa, tako se mijenja njegovo lice s onom impozantnom nosinom u središtu. Opet prešućujem svoje mišljenje. Pita me koga imam. Nabrajam. I on ima sina, kaže, po treći put smračen.

Mora biti da ga je sin razočarao. Ne pitam. Moja pasivnost mu dobro dolazi, kao prazan prostor u ispovjedaonici. Bilo mu je 17 godina, kaže, kad su otac i on krenuli na drugu obalu.

Vjerojatno će nastaviti o prvim žuljevima, svadbama na kojima se naroljao i sprovodima na koje nije stigao, pa sve do mirovine i aktualnih dijagnoza. Mogao je pitati zanima li me, no bilo bi jednako, jer bih ja iz učtivosti odgovorio potvrdno. Učtivost sam stekao odgojem, oprez je došao kasnije.

A njegovi su, kaže, nadaleko poznati po opreznosti, po oklijevanju. Ni u što se ne upuštaju lako. On i otac su par godina odvagivali. Ni moj sin nije krenuo na prečac, niti se bez razmišljanja upustio u nedopuštene aktivnosti. I povjeravao mi se, uvijek mi se povjerava. Uvijek o svemu razgovaramo.

Moj susjed razgovara sa mnom tako da ja klimam glavom, a on veze i veze. Otac neuk, on mlad i neuk, svijet šaren i prostrt pred njima kao slikovnica. Bilo im je rečeno da tijekom puta neće imati nikakvih troškova. Bit će besplatna hrana, piće, novine, uporaba zahoda, prijevoz prtljage, deke kojima će se moći pokriti dok drijemaju. Sad se obojica možemo nasmijati svojim koljenima bez deke, kao i ostalim marketinškim proročanstvima. Kapitalist daje sve od sebe ne bi li te uvjerio da si ti onaj koji je na dobitku, dok se on žrtvuje za tvoje dobro.

“Tata, ja ću im pokazati!”, izjavio je moj sin ubrzo nakon odlaska, “Imam družinu, to se ovdje zove gang. Mi smo writeri, pišemo grafite o svemu što ne valja.”

Bilo je to prije više od 20 godina. Noću je izlazio i, žargonski rečeno, bombardirao zidove, a danju je radio i obrazovao se. Imao sam tisuću pitanja i milijun strahova, ali nisam ga odvraćao. Mladi moraju iznaći svoje putove u nastojanjima da promijene svijet, mislio sam. Zapravo još uvijek tako mislim.

Moj susjed u zrakoplovu pripovijeda o svojoj davnašnjoj zabludi. Bio je, kaže, bogat već od same pomisli na vlastitu vrijednost. On i otac, uvaženi putnici koje vrli novi svijet jedva čeka, čekali su presjedanje u drugi zrakoplov, kad je zamirisalo iz nekog restorana. Ušli su, a konobar im je prišao s pitanjem koje je moglo značiti samo jedno: što bi gospoda izvoljela.

Sada stjuardesa prolazi pokraj nas, provjeravajući je li sve u redu i treba li nam štogod. Možemo se odvezati. Sjedimo odvezani, a neslobodni. Uopće nisam zainteresiran za susjedovu priču, još manje nakon što sam shvatio da će se zaprepastiti kad dobije račun. I on i ja smo odavno prestali vjerovati da ne moramo platiti baš sve. Ipak ga slušam.

Otac ga je, kaže, šutnuo cokulom u potkoljenicu pa se izjasnio da želi piletinu.

“Poulet?”, provjeravao je konobar.

“Ne, ne pule!”, pobunio se otac, “Nismo mi Talijani, Bože sačuvaj!”

Vrijeme je da se osmjehnem. Zatim sklapam oči i nastojim uzmaknuti, ali susjed to tumači kao moje uživanje u priči.

Otac je, kaže, zamahao objema rukama i zapijukao. Na to je konobar kratko kimnuo te izgovorio nešto što je neodoljivo podsjećalo na riječ roštilj, samo bez teže izgovorljivih glasova š i lj. Pogodio je, mislili su. Kad je postavio slijedeće pitanje, oni su pogodili da treba naručiti piće pa su zatražili bijelo vino. Donio im je crveno, ali to ih nije obeshrabrilo.

Klimam glavom kao da se i ja sporazumijevam s francuskim konobarom. Entuzijazam i optimizam — dva cvijeta na biljci zvanoj neiskustvo. Ta je biljka odavno uvenula, no ja sam navikao navlačiti masku na lice i glumiti da je sve ne može biti bolje. Kao kad bi neuspješni cvjećar u izlog postavio plastično zelenilo. Svuda gluma, neuspjesi i razočaranja. Nekima u grlu zastanu grafiti, nekima piletina.

Popili su pola boce, nastavlja čovjek, i pogrickali više od pola kruha iz jedne košarice, kad se konačno pojavio pladanj. Iako mlad, nije, kaže, bio neiskusan u pogledu domaćih životinja. Smjesta je ustanovio da nisu dobili pile nego nešto krupnije.

Krupna nevolja dogodila se mome sinu krajem 2015. Prestao je izlaziti noću, imao je ženu i djecu i samo povremeno skicirao nešto u svoj notes. Npr. Ne štrajkajte, rušite sistem! A onda je, unatoč pričama o miru i povlačenju, Uncle Samov zrakoplov tek tako zbrisao 42 života u bolnici u Kunduzu (Afganistan). Moj jedinac je odlučio svoje streljivo ispucati na najopasnijem mjestu do kojega je mogao doći. Ni tri slova još nije napisao, kad se pojavila noćna patrola.

— Ni brade još nismo obrisali, — zaneseno pripovijeda moj suputnik — kad se pojavio konobar i postavio nam novo nerazumljivo pitanje. Što smo mogli misliti nego da nas pita je li nam prijalo?

Ja odgovaram dubokim uzdahom, koji govornika ni malo ne zbunjuje. Naravno, kaže, nisu imali novaca da plate račun.

— Naravno. — ponavljam univerzalnu formulu, misleći na svoga sina koji je do danas dužan za pričinjenu štetu.

Dužan državi koja, navodno, samo istjeruje pravdu. U stvarnosti mu je, nakon što je pri bijegu pao i ostao invalid, uskraćena medicinska pomoć i socijalna skrb. Neće dobiti ništa prije nego što plati, a platiti ne može, jer kamata vrtoglavo uvećava dug. To je realnost realnoga kapitalizma. I sad mi ovaj čovjek trtlja o računu za jednu pečenu kokoš, bulji u mene i čeka da se nasmijem.

Dobro, smijem se. Stjuardesa nas nudi pićima, obojica biramo bezalkoholno, a čovjek mijenja temu. Kaže da je njegov sin, neka zamislim taj apsurd, konobar u jednom otmjenom restoranu. Zatim želi znati što radi moj sin. Za svoju okolicu, moj je nekada bio pahuljica, a sada je bijelo smeće. Za moju okolicu, našijensku sirotinju u repu aviona, mogao bi biti ljevičarski heroj ili komunjarski gad. Demokratični jesmo, ali iskreni ne moramo biti.

— Moj sin prodaje boje i lakove. — lažem ne trepnuvši.

Duboki uzdah sada se izvija iz susjedovih grudi. Ne pita nego konstatira kako to moraju biti i boje za grafite. Obojica šutimo. Ne dam se isprovocirati. Neću proširivati temu, neću pitati zašto spominje grafite, niti povjeravati svoju nevolju. Zemlja prema kojoj smo poletjeli treba teroriste, ali writeri su joj suvišni ili na smetnju.

Čovjek nesvjesno nakrivljuje čašu, tekućina mu kapa po prstima. Moj jedini sin bezbroj puta se žalio na boju koja mu se slijevala niz ruku i špricala po odjeći,. No sada, kad je nepobitna činjenica da je izgubio obje noge, uopće se ne žali.

Mogao bih i ja predložiti sugovorniku neka zamisli taj apsurd. Odlučujem da neću. Čekat ću učinak prolijevanja soka po njegovim hlačama. Prolit će, nema sumnje, proklet će jeftine papirnate čaše i boje u pićima koje se ne daju oprati. No hoće li grditi i zlu sudbinu i crtače grafita, ne mogu predvidjeti. Njegovo lice nalik je punom mjesecu koji odsutno lebdi nad krajolikom. Ja, po prvi put otkad smo susjedi, nestrpljivo čekam što će reći.

— A moja unuka je poginula crtajući grafite na jednom vlaku. — kaže mi čovjek i sav sok mu se izlijeva u krilo.