Sve dok umjetnost ne izumi i ne osmisli društvo budućnosti nema nikakvog smisla pričati o ulozi umjetnosti u propasti svijeta. Umjetnost je smeće, razonoda bez rizika, zla Freudova i Bretonova savijest, očaj i nada ni u što, volja za voljom. Nema tu ni neodređene početne točke, ni zanosa, ni forme. Umjetnici su pjevači Marseljeza svojih prosječnosti, obasjani američkim snom, lišeni potrebe za odrastanjem, okićeni šarenim perjem vlastitih duhovnih laži, u strahu od rizika, omamljeni avanturama, toliko sigurni i sretni koliko i mrtvi, groteskna nevinašca. Pa ipak, umjetnici su zasigurno budale, ubojice iz poze, heroji iz nužde, ali nisu šeprtlje. Umjetnost je potpuna sloboda i predanost, most ka besmrtnosti, put koji vodi svemu, pjesmama za oči i slikama za uši. Umjetnost je presmiješna u sustavu kreposti mirnog sjedenja u baruštini, u sustavu u kojem jedino novac nije smiješan. Kada se oslobodimo potrebe za korisnošću, kada ljudima novac postane smiješan, svi će postati umjetnici – plesanjem, pjevanjem, vikanjem, opijanjem. Nema umjetnosti za neprijatelje slobode, iako, napominje Bataille, bez prljavštine čistoća bi bila podvala. Umjetnost ne rješava ništa, čak ni najmanji problem čovječanstva. Sve što čini, čini loše, ne da bi nas potresla, nego da bi nas umirila. Sve što ne razumije smatra dubokim, otkrivajući svoju slabost i paniku. Umjetnost je beskorisna strast, opsjednutost nečim nepostojećim, paradni revolt.

I, upravo tu, paradnim revoltom, počinje umjetnost, lukavstvom uma koji ukida vrijeme, pozivom na temeljitu likvidaciju svih tereta historijskih razdoblja i nasljeđa osjetilnih opažanja. Umjetnost počinje smrću umjetnika, patnjom, postavljanjem obmane i laži u djelo, herojskom voljom za protu-moći, nevinim odbacivanjem svega, u skandalu, u uvredi, u senzacionalnoj nesenzacionalnosti stajanja pred gomilom koja traži odgovore baš na sva nepostavljena pitanja.

Ni materija, ni prostor, ni vrijeme nisu godinama ono što su bili oduvijek. Valja očekivati da će tako velike inovacije preobraziti svu tehniku umjetnosti, da će time utjecati na samu stvaralačku maštu i možda, najzad, najčudnije izmijeniti i sam pojam umjetnosti. Na jednom mjestu Valery kaže Gideu: Osjećam da se približava trenutak kad će me glazba doista koštati prestanka pisanja. Jezik tome nije dorastao. Glazba se obraća živcima, pisanje neuronima. Nisu ujednačeni. Nemoguće je riječima predočiti treperenje. Umjetnost je njihanje između satira i svetaca, sjećanja i slutnji, između uzvišenog sanjanja i opojne zbilje, između gnjusnog i odvratnog, ali nikad prostačkog. Ili, kako bi to rekao Rozanov: „Pad, smrt, raspadanje – to je samo jamstvo jednog boljeg života“. Najveći umjetnik stvara iz ničega, instiktivno, igrajući se. Instinkt je umjetnost bez namjere, koji može postati umjetnost – gledanjem rada umjetnosti, odnosno ono što se čini može na kraju naučiti da se čini – umjetnički, postajući prvo poezija, nakon što je postala filozofija.

Poezija ima tri doba, a svako odgovara određenoj društvenoj epohi: oda, ep, drama. Prethistorijsko doba je lirsko, stari vijek – epski, novo doba – dramsko. Oda pjeva o vječnosti, ep veliča historiju, drama oslikava život. Svojstvo je prve poezije – naivnost, odlika druge je – jednostavnost, a treće – istina. Rapsodi obilježavaju prijelaz od lirskih pjesnika ka epskim pjesnicima, kao što romanopisci predstavljaju prijelaz od epskih pjesnika ka dramskim pjesnicima. Povjesničari se javljaju sa drugom epohom, kroničari i kritičari sa trećom. Ličnosti u odama su kolosi – Adam, Kain, Noa. Ličnosti epopeje su divovi – Ahil, Atrej, Orest. Ličnosti drame su ljudi – Hamlet, Macbeth, Otelo. Oda živi od idealnog, epopeja od veličanstvenog, drama od realnog. Izvor im je svima Biblija, Homer i Shakespeare.

Umjetnik je ono što nije i nije ono što jeste. U stvari, društvo počinje time što pjeva o onome o čemu sanja, zatim priča o onom što radi, i na kraju počinje govoriti ono što misli. Romantično je ljepota bez ograničenja. Romantično je bezgranična ljepota, u trenutku kada osjećamo da su nam sva bića bliska i srodna. Ljubavi uvijek prijeti obezvrijeđivanje. Što nakon velikih romantičnih ljubavi? Što nakon preljuba, orgije, pornografije, amputacije? Što nakon izdaje? Izdaja je odlazak u nepoznato. Romantizirati ljubav novalisovski znači banalnom dati uzvišeni smisao; običnome – tajanstveni izgled; poznatome – dostojanstvo nepoznatog; konačnom – privid beskonačnog. Da se u umjetnosti pojavi filozofija potrebna je metoda, da se u ljubavi pojavi moral potrebna je – askeza. Postati klaun iz duha tragedije, postati autsajder iz duha aktivnog nihilizma, to je umjetnost. Čovjek je uže razapeto između ljubavi i umjetnosti – uže razapeto iznad ponora slobode. Tamo gdje nema krikova i nelagode, siromaštva i neočekivanoga, nema ni umjetnosti. Umjetnost treba osloboditi magijskog i utemeljiti je u politici, odnosno omogućiti joj da prirodnim sredstvima izrazi ono opasno lijepo, vilinsko, čudesno, vrhunaravno. Čudnovato je to i neodvojivo od ljubavi, ono predsjeda njenoj objavi.

Moje misli nisu moje misli, one su zarobljene filmskim slikama, i da bi ih oslobodio potrebna je viša prisebnost duha. Film je umjetničko izlaganje šoku, posljednja mogućnost prilagodbe na opasnosti kojima smo neprestano izloženi. Film je recepcija i analiza u stanju rastresenosti. Vraćanje umjetnosti čovjeku, kaže Živojin Pavlović, napor je za kreativnim definiranjem svega što nas muči, ili će nas tek mučiti. Prebogata monotonija takozvanog eksperimentiranja formom, ta „traganja“, ti „izmi“ u slikarstvu, u poeziji, u književnosti, u muzici, arhitekturi ili filmu, prije su proizvodi obezglavljene humanističke kulture, nego tragovi nove civilizacije. Nastupajuća „čovjekolika umjetnost“ bit će umjetnost ponovo posvećena čovjeku ali čovjeku koji je mnogo manje zaokupljen svojim bližnjima a puno više sudbinom, to znači – smislom svog trajanja pod zvijezdama. Mi, istina, nemamo antičku misao o sudbini ali smo još duboko ukorjenjeni u poganskoj slutnji nadljudskih sila. Tko čuje njeno bilo taj kuca na vrata nove ere u umjetnosti buduće civilizacije, koja se rađa iz formule E=mc2 – modernog znaka za nadčulno, kao što su to nekada bili Totem, Bog koji pleše ili Proviđenje.

LJUBAV ĆE BITI NALET KOZMIČKE KATASTROFE ILI JE NEĆE BITI

Ako me netko mrzi to je njegova stvar. Moja je briga da ne učinim ništa što bi izazvalo prezir.

M.Aurelije

Dio mene potajno se nadao da si upravo Ti rješena zagonetka onog zatišja pred buru nagomilane emocionalnosti. Ljubiti znači biti prognan u beskraj. Ljubiti znači biti prognan pred tvoje oči iz kojih mi maše sve postojeće i nepostojeće, i ono nepoznato koje ćemo tek zavoljeti, u njima je spasonosni povratak na sretne obale naših misli nakon pustošenja i ponižavanja najboljih ljudi koje smo upoznali. Srećom, to ne traje predugo. Ja sam sada ondje gdje tebe nema, a tamo gdje si ti – mene nikad neće biti. Htjela si nagovoriti moju nogu da pleše u ritmu male sreće, htjela si bičem dresirati moje oko za snopove svjetla koji znaju samo lajati u mraku, da bi se utješili nečim nižim od nižega. Zaboravio sam ti to reći dok smo jurišali na nebo. Bio sam slijep i gluh, od pomisli na vječnost. Danas, ja živim u fragmentu, kaže negdje Tin Ujević, i osjećam fragmente svojih osjećaja. Takav dolazim od kosturnice, potresa i oluja: idući fragmentarno od fragmenta fragmentu.

Sve uvijek nestaje iznenada, zdravlje, život, ljubav naročito. Nepoetičan pogled na stvari je onaj koji smatra da je upotrebom čula i primjenom razuma iscrpljeno sve što je svojstveno stvarima. Romantično je lijepo bez ograničenja, beskonačno lijepo. Nikad nismo dovoljno okrutni da spremno dočekamo iznenadni gubitak tla nad glavom, neba pod nogama. Da bi prevladao vlastitu sudbinu prvo sam je morao zavoljeti. Usavršavao sam se u propadanju uvis ne očekujući ništa ni od čega – osim od nasilja. Ljubav me odnijela predaleko i ostavila me usred ničega bez igdje ikoga i ičega. Nema više natrag, „ko je ljubio taj ne ljubi više, izgorjelog nitko da zapali“, pjeva Jesenjin. Ljubav je čudo, a čuda se ne događaju svakodnevno, ni svakome; treba ih znalački i odvažno uloviti u zamku. Ljubav živi od nužnosti i umire od slobode. Ljubav je, desadeovski, provjera etike bezdanom erotike. Moralna zabluda prema kojoj se „trajnost“ ljubavnog pothvata prikazuje kao pojava u stalnom opadanju utemeljena je u nesposobnosti tih istih „moralno zabludjelih“ ljudi da se u ljubavi oslobode svake brige, svake sumnje i svakog straha, čak i straha od izloženosti božjem pogledu i njegovim gromovima i munjama.

Što učiniti da bismo prevladali sami sebe? Samo Zaratustri nije strašno vječno vraćati se natrag jer on strahotu ne samo da podnosi, nego je i ljubi. Kome i čemu uopće vratiti se natrag? Boksu? Za Vitomila Zupana u „Proljetnoj poslanici o dvanaest konopaca“ boks znači: Brzo Odluči Ko Si! „Između dvanaest konopaca, U čovjeku traje borba, jer borba je život, a pobjeda samo jedna, nad sobom, nad svojom ljenošću i sporošću, nad svojim bijesom i dvoumljenjem, nad svojim strahom, nad svojom nepravednošću, nad svojom malodušnošću i nestrpljivošću, nad onim od čega si sazdan, Otpor i borba sa samim sobom, i jedna jedina pobjeda, nad sobom i težinom tvari, to je ta čudesna umjetnost, između dvanaest konopaca“. Postoji li sretna ljubav? Ili je ljubav samo koncept koji imamo o ljubavi, stvaralačka imaginacija, ono mjesto gdje se tkaju snovi, misterij, ludo lupanje srca, obećanje nesreće. Pustio sam te u ludo lupanje svoga srca, u ono mjesto gdje se tkaju snovi, u svojih dvanaest konopaca, htio sam biti nevin, rasplesan, htio sam zaboraviti hodati, htio sam biti začaran, htio sam biti fanatično ljubljen, i htio sam da i ti brzo saznaš tko si. Kome još treba uništavanje jetre ili slezene pored ovako velikog srca kao što je moje, koje se može nekažnjeno zdrobiti u prah. Moje srce zdrobljeno u prah nema ništa s porazom, ono je tek završetak jednog trijumfa volje za nekim drugim svijetom. Ni alkohol nije sretan dok polako ulazi u krv, želi dospjeti do mozga i učiniti zvuk tvojih koraka tišinom upropašćen. A sutra, kako da ti se odužim za sutra kad još otplaćujem jučer, nalet kozmičke katastrofe. Sutra nam šalje račun za danas. Samo veliki ljudi olujnim morima sigurno brode, jer ni greškice ni greške im se ne broje. Pizduni, okićeni svojim slučajnostima i značajnim poznanstvima, ne umiru u bijedi. I, Filozofi, posvađani sa filozofijom, ta mala spletkaroška srca u stalnoj potrazi za besplatnim čuđenjem, divljenjem i udivljenjem, taj će spor pretvoriti u karijeru s kojom će dočekati da postanu slavni, ali i budale, opsjenari, titanske sluge stvarnosti. Pizduni i filozofi, nalik su jedni drugima, slični, jer su bezlični. Progonjeni sablastima besparice nude se u najam, prodaju obiteljsko srebro, ulizuju se pokroviteljima, prestravljeni svime u stalnoj su potrazi za laskom, voljeti ih mogu samo oni koji u povijest ulaze natraške.

U Manifestu futurizma, za Marinettija, rat je lijep, lijepe su i gigantske priredbe, velika javna i sportska okupljanja, jer u njima masa gleda sebi u lice, jer masovnoj reprodukciji odgovara reprodukcija masa. Zastrašuje suvremena imperijalistička misao koja pojmove duše, geneze, smisla, ustrojstva čovjeka prema Vedanti ubraja u sramotan vokabular jamčeći time samoj sebi intelektualnu, etičku, estetičku i političku nekažnjivost. Čim imaginarno postane taocem realnog, piše negdje Annie Le Brun, a poezija odustane od onog neiskazivog i beskonačnog, te se poda „jezičnim umovanjima koja upućuju jedino na same sebe“, odnosno čim se ona odriče Rimbaudova zavještajnog naloga „da bude sve“ ili Sadeova „reći sve“, kao i „provjere putem bezdana“ i ništavila poezija se počinje miriti sa zbiljom. Danas je najveća umjetnost politika i najmoćnija poezija diktatura. Mainstreamizirana sirova strast, odnosno Arogancija, uzrok je svih nedaća čovječanstva, a proizlazi iz prekomjernog konzumiranja šećera, droge, alkohola, iz kreditne sposobnosti, intelektualnog vlasništva, statusa, iz posjeda atomske bombe. Politika je od samog početka bila umijeće sprečavanja ljudi da se miješaju u ono što ih se tiče, kaže Valery u knjizi Regis Debraya „Jedno ljeto s Valeriyjem“, zatim je uslijedilo doba u kojem se spomenutome pridružuje umijeće prisiljavanja ljudi da odlučuju o onome u što se ne razumiju. Pjevušim o nepopustljivosti u ljubavi, o strogosti, o moralnoj strahovladi. Nikakva klonulost ne prati uživanje. A, što nakon pogleda na opasnost? Bolest je najstrašnija metafora poraza života, kraj sna, i za one najsretnije, preživjele, još samo povratak u potpuno razorenu zemlju, brutalnu ljepotu pustinje. Možemo li se sakriti od usamljenosti? Kamo nestati, barem na tren? Postoje li u nama tajni hodnici kojima ćemo se prošuljati pored samih sebe? Od svih svetosti ljubav je najsvetija. Ljubav je nož bez drške kojem nedostaje oštrica. I poezija, isto.

Biti civiliziran znači prepustiti se povjerljivim razgovorima u dvoje punim neočekivanog suučesništva u gluposti, biti civiliziran znači moći voljeti platonski, biti pokopan uz zvuke trube. Biti civiliziran znači biti bačva koja se kotrlja među ženama koje plaču i muškarcima koji viču. Biti civiliziran znači, u sred borbe na život i smrt, reći: nitko nije savršen. Direktna demokracija najstrašnija je metafora poraza parlamentarne demokracije. Samo umjetnost može do temelja razoriti državu, vječnim vraćanjem istog, svojom ahistoričnošću, svojom pozicijom u vječnosti. Samo ljubav na prvi pogled može istinski razoriti život do neprepoznatljivosti, pretvoriti nas u muzej. Muzej, kao u ostalom i brak, stroj je za proizvodnju uzdaha, selfija, zataškavanje barbarstva. Muzej, kao u ostalom i brak, dom je pljačke, paleži, silovanja, suvišnosti. Država, kao u ostalom i brak, sve je više prošireni muzej za previše svega bez ikakve vrijednosti. Državu može nadomjestiti samoupravljanje. Ništa ne može nadomjestiti Beuysa, ništa ne može nadomjestiti Duchampa, Warhola, Mekasa, Olega Kulika, Toma Gotovca, Medialu, ni Oscara Kokoschku, on je vizionar, on ne prikazuje, on svijetu nameće svoj lik. Ništa ne može nadomjestiti Makavejeva, Pavlovića, Petrovića, Babaju, Mimicu, Martinca. Svi oni izgledaju veličanstveno i nedostižno, zaljubljenici u film, opsjednuti kontroverznim razaranjem birokratskih mehanizama u kulturi, staljinizma u umjetnosti, totalitarne ideologije, ciničnog pragmatizma u politici. Živote su posvetili ostvarenju individualizma u umjetnosti, demokratizma u kulturi, relativizma u ideologiji, dosljednog humanizma u politici. Do smrti su ostali revolucionari, odnosno idealisti, u nesporazumu sa stvarnošću, u traženju bez nalaženja, u potrazi za obećanom zemljom. Je li minulo zauvijek vrijeme priča? Ako želim život posvetiti promjeni svijeta ne činim to zato da bih se vratio u doba tih priča, nego da bih dosegnuo doba u kojem one neće biti „samo“ priče. Iznenađenje treba tražiti bezuvjetno, zbog njega samoga.

Nemoguće je razumjeti politiku, ekonomiju, nove tehnologije ili kulturu a ne odbaciti ih, nemoguće je svakodnevno se baviti samim sobom, a ne poželjeti pobjeći od samoga sebe. Kako se podnosi nepodnošljiva svakidašnjica? Radikalnom kritikom svega postojećeg ili prevrednovanjem svih vrijednosti? Izgaranjem od mnogih odbacivanja ili primjenjenom filozofijom? Gomilanje kulture proizvodi nekulturu, gomilanje nekretnina proizvodi smrt rentijera. Liberali s pedigreima lebde na vršcima prstiju nošeni nasljedstvom koje ih guši. Na kraju, glave im svima dođe ono što najviše vole. Glave im dođe i uspon linije najmanjeg otpora, uspon lijenosti, škrtosti, lakoće prosuđivanja bez kriterija. Glave svima dođe odbacivanje muke i teškog rada na umjetničkom djelu. Čovjek, odnosno progresivni reakcionar, odnosno liberal-simplifikator, biće je pretjerivanja kojega održava osrednjost. Zbog prve vrijedi, zbog druge opstaje. Da bi se živjelo sretno valja se skriti u mišju rupu. Svi oni kojima korisnost poprima oblik lopate i krampa neprijatelji su poezije. Za njih je poezija samo luksuz bogataša, aristokrata ili bankara, pa ako hoće postati korisnom za gomilu, mora se pomiriti sa sudbinom primijenjenih, dekorativnih, kućanskih umjetnosti. Neprijatelji poezije čas misleći – jesu, čas misleći – nisu, odnosno premalo misle, malo misle da jesu, malo misle da nisu, malo uopće ne misle, pomalo vjerujući vlastitoj misli, pomalo joj ne vjerujući, jer su i to ipak njihove misli. Što će ostati iza smrti velikih umjetnika i nenadmašnih ljubavnika? Iza prvih inspiracija, a iza drugih – trač!

„Sudovi o poeziji“, opominje nas Lautreamont, „vrijedniji su od poezije. Oni su filozofija poezije. Tako shvaćena filozofija obuhvaća poeziju. Poezija se neće moći lišiti filozofije. Filozofija će se moći lišiti poezije“. Može li poezija, danas zataškana moćnim sjajem slobodnog tržišta, nadmašiti reklamne slogane čarobno lirskih legura religioznog fanatizma i nacionalističkog ushita. Njezini bezbrojni klevetnici, piše Peret u „Bešćašću pjesnika“, pravi i lažni svećenici, još licemjerniji od svećenstva svih crkvi, varavi svjedoci svih vremena, optužuju je da je sredstvo bijega u nepoznato, bijega pred stvarnošću, kao da ona nije stvarnost sama, njezina bit i njezino slavljenje. Ništavilo opsjeda umjetnika, on je prevelik za svoje Ja, u vječnom izbjegavanju samoga sebe. Mnoštvo običnog samo uvećava običnost i potiče prosječne na teror. Umjetnost je pobuna protiv običnog. Umjetnost je volja izražena na jedan određeni način, želi biti sve da bi bila ništa, i želi biti ništa da bila bi sve. Umjetnost je „aristokratski“ fenomen, izopačeno savršenstvo, sveti nered. Umjetnost je djelovanje prema nekoj određenoj ideji, prema određenom pravu na život. Umjetnost je život dostojan snova. Ona se raspada na stvarnu, vanjsku, određenu predmetima; i nestvarnu umjetnost, unutrašnju, određenu slobodom, čistim idejama – neizvedenu. Prvom se bave majstori, drugom romantični filozofi. Oni pripadaju svojim djelima, a ne njihova djela njima. Umjetnik sluša i gleda iz sebe, ljubavnik osjeća iz sebe. Umjetnik se pretvara u sve što vidi i u sve što hoće biti, lomeći svjetlo za uzvišene istine i zaustavljajući pokret za blažene obmane; ljubavnik-zavodnik je antiheroj koji ne vjeruje u savjest i nijednu kaznu ovoga svijeta, i što je najstrašnije, ne vjeruje ni u mukotrpno građenu vjeru u život. U vatru treba baciti sve idole, i ideju života kao najvišu vrijednost, u igri svijeta kao igri vatre sa samom sobom. Život treba gorjeti sve do pepela najvišeg dobra, sve do pravednosti, sve do eksproprijacije eksproprijatora. Vaša borba neka bude vaša ljubav, vaša pobjeda neka bude vaša umjetnost. Vaša vrlina neka bude vaša sudbina. Neka gromovi i munje iz vedra neba vašeg novog početka budu zamiješani od neonskog šarenila. Oživljavanje, piše Breton u knjizi „Luda ljubav“, vječito ponovno bojanje svijeta u samo jednom biću, takvo kako se ostvaruje kroz ljubav, obasjava unaprijed tisućama zraka kretanje zemlje. Svaki puta kada čovjek ljubi, ništa ne može zapriječiti da on povuče za sobom osjetljivost svih ljudi. Veličanje napora, slavljenje rada kojim se zarađuje za kruh, poprima oblik izgubljenog života, izgubljenog za igre, izgubljenog za ljubav.

REVOLT, TO JE STRAST PREMA KONKRETNOM PARADOKSU – DOKUČENI SMISAO KOMUNIZMA

Jedino je pobuna, pobuna sama, stvoriteljica svjetlosti. I ta svjetlost može znati samo za tri puta: poeziju,ljubav i slobodu.

A.Breton

Da bi predočili današnju strukturu virtualne stvarnosti i organizaciju misli, znanja i informacija u decentraliziranoj i dehijerarhiziranoj mreži informacijskog doba u kojem živimo, francuski filozof Gilles Deleuze i psihoanalitičar Felix Guattari upotrijebili su kao model – Rizom. U biologiji, Rizom označava višestruko isprepleteno korjenje, stabljike i listove koji se mogu neograničeno umnažati ostajući u međusobnoj vezi sa svakom točkom u istoj cjelini. U najboljem slučaju ja sam još samo točka u Rizomu, tehnika upražnjavanja života bez strasti. Rizom je antigenealogija, kratko pamćenje, protupamćenje. U stanju zasićenosti informacijama, knjigama, nedostatku vremena, iscrpljenošću i nervozi mentalno smo paralizirani, odnosno rasuđujemo povećanim kapacitetom za donošenje krivih odluka i činjenje ozbiljnih grešaka. Svaki dan kuham rastrgane utrobe povrća, onako bespomoćne, okružene krpama, loncima, noževima i sjećanjima na vremena kada je i sunce klečalo pred njima, svaki dan lažem samoga sebe kako bih održao konce sudbine u svojim rukama, da bih prikrio odsustvo smisla. Sve što kažem odzvanja čudesnim tonovima tišine i odiše gorkim poniženjima jednog te istog sna o nadahnuću nečim strogim – totalno bezveznim. Misliti znači oblikovati se u disonanci. Ja sam čuvar dostojanstva neprofitnih projekata i beskorisnih otpadaka. Bankroti me zovu po imenu, stečajni upravitelji čuvari su mojih tajni. Držao sam za ruke inspektore i bankare u noćima tamno plavim poput indiga. U bezgraničnoj strasti postojanja spavao sam na ježevim leđima sa indijskim fakirima. Zdravom razumu to se činilo nemoguće. Time što nas sustavno navodi da vidimo stvari tamo gdje one nisu, poezija jest katastrofa koja daje smisao, poezija nas vodi prema onome što ne smijemo i ne znamo vidjeti i upravo u tome njezina je opasna prednost kojom može ponuditi izlaz iz bespuća, širom otvoriti vrata prema onom čudesnom.

Mentalni sklopovi današnjih ljudi navigiraju, snalaze se, raspoređuju vrijeme, postavljaju prioritete. „Samo je revolucionarna umjetnost u stanju zaustaviti propast“. Ako nas ne sprži nuklearni rat, spržiti će nas apsolutni egoizam „živog novca“. Ili će društvena promjena biti brza i radikalna, ili nas neće biti. Ili će ljubav biti revolucionarna ili je neće biti. Što uopće danas znači umjetnička nepokornost i je li ona moguća? Proširiti umjetnost danas znači doći do čovjeka i otići dalje od čovjeka, proširena umjetnost laboratorij je za novu pedagogiju jer su istraživanje i eksperiment zamijeninili dominaciju oblika i primat preseravanja. Pjesnik je lišen čula, on je vidovnjak, on proriče ni sam ne shvaćajući zašto je upravo tako, a ne drugačije. Poezija je umjetnost dirljivog aficiranja duše nekom prividnom kopijom svijeta. Pedagogija je najveće umjetničko djelo. Pedagogija, odnosno, antipedagogija nova je Mona Lisa 21. stoljeća.

Misao je divlja skulptura, prst na obaraču, razaranje aure „u trenutku kada oko posjeti uho“. Misao je poezija koja žeže, nekoliko divnih crvenih zastava koje proizvode kataklizmu, čitavu jednu šumu tvorničkih dimnjaka iz kojih suklja uzvišeno dostojanstvo nojeva i žirafa, plamenih peći i brusilaca dijamanata. „Revolt zauvijek“ vizija je svijeta i hrabrost za direktnu borbu svim raspoloživim sredstvima protiv fatalnog karaktera sadašnjosti, postojećih zakona koji „na ubod ruže odgovaraju mirisom trnja“. Maštom, nadahnućem i žudnjom protiv moralnih normi i protiv običaja zajednice. Mašta ne prašta, sloboda ushićuje, ponos razara. Heroizam je napuštanje logičke konstrukcije života u korist njegove sjene – čovjeka koji glazbom obožava ono što uništava. Nadrealisti su riješena zagonetka prelaska subjektivnog u objektivno, odnosno oni su izumitelji tehnike samog nadahnuća kojoj prethode dugotrajni periodi pasivnosti i dokolice. Nadrealisti su komunistička partija bez ambicije preuzimanja vlasti.

Treba izaći na ulicu i izgarati na ulici onoliko dugo dok patnja ne progovori pjesnički, dok ne postanemo svjesni da smo stvarni svijet u malome, dok ne postanemo ljubavnici ljubavi u svijetu koji vjeruje u prostituciju, dok nam l’art pour l’art i budalaštine kao što su „nevidljiva ruka tržišta“ i „bezinteresno gledanje“ ne postanu nepodnošljive, dok umirući umjetnički ne postanemo netko drugi, bolji, sa tijelom koje tvori Ja – ali ga ne izriče. Treba izaći na ulicu i ostati na ulici da nikad ne zaboravimo koliko je svaki čovjek, kao defekt bitka, odgovoran za sve ljude, da nikad ne zaboravimo koliko je teško objasniti umjetnost mrtvome zecu, da nikad ne zaboravimo da spoznaja žudi za utopijom, praktičnom poezijom, tim tajnim laboratorijem revolucionarne preobrazbe cijelog društva prema čudesnom životu ili zajedničkoj propasti sukobljenih klasa, da slučajno ne bi zaboravili koliko je sutrašnjica krhka, i kako se stalno za nju treba boriti. Protiv nadorganizirane društvene močvare treba se boriti na način stvaranja javnog prostora i vremena u kojem se neprestano bore istina i laž, Marx i Nietzsche, robovi i gospodari, rad i kapital, umišljanje i znanje. Za umjeren i pametan život treba se boriti na način nadmašivanja samoga sebe prema manjku, postavljanjem kružne kupole na kvadratnu podlogu pod kojom, izloženim pisoarom, ostvarujemo mir, slobodni i ravnopravni dijalog, i sreću – plativši za nju cijenu u vrijednosti limenke Campbellove juhe s okusom Old-fashioned Tomato Rice.