Okej, stanimo na loptu. Ako vas je Velimir Visković svojim nastupima ugrožavao egzistencijalno, i zbog toga niste smjeli progovoriti, krajnje je vrijeme da to učinite. Ako vas je tražio fotografije sisa, torza, ili nečeg sličnog u inboks, a pritom o njemu niste materijalno ovisili, to ste bogami trebali objaviti kad se događalo, jer svijet literature, a krajnje sam dosadna što to neprekidno ponavljam, ima biti svijet slobode. Ako ste u udruženju u kojemu je još uvijek djelatan, imate brojne mogućnosti. Isčlaniti se, zahtijevati smjenu, preispitati autoritete. Ako ne tražite promjenu, ako niste ozbiljni, ako čekate da vidite je li magare krepalo prije nego što krenete s mamuzanjem, niste ništa bolji, ili bolje, od čovjek koji žudno iščekuje da mu netko ispruči vlastitu golotinju. To onda nije uopće njegov problem, nego je vaš. Usput, razmislite imate li uz tog penzionera još dubioznih figura. A imate ih. Ima tu svega, ljubitelja nedopuštene dobi, urednih platiša i ucjenjivača. Čim to uočite, derite se. Urlajte koliko vas grlo nosi. Inače će ispasti da nema veze, karijernim “spisateljicama” bit će ispod časti narušavati postojeći poredak stipendija, subvencija i odnosa moći. Ne mlatite sisama post festum, prekasno je, stvari su odavno krenule ukrivo. Ni sad nije izvjesno hoćete li popušiti ili ne, ako vam je to glavna motivacija. Ili tražite promjenu, ili se sklonite u krilo prvog dostupnog institucionalnog autoriteta, pa ćete dobiti neku vrstu nagrade za posluh.