Jesam li stvarno luda, izgubljena, ovisna, udarena mokrom čarapom, predana svojim demonima, koji se i sami poigravaju izmučenom dušom? Ne znam. Znam samo da zamirem kad slijedi otpuštanje, opraštanje, prijelaz na”drugo mjesto”, mirenje, letargija, propadnuće u Nikadviše i Sveuzalud. Okrećeš se kao suncokret za svojim suncem, a polje je pusto i poharano i nad njim još samo vrane lete, grakčući zloslutno. I nije potpuno jasno koga više žališ sebe ili ono što moraš osloboditi, dojučerašnji fokus svojih emocija, svoje blago izabrano, inspiraciju i razlog da ujutro ustaneš i da s večeri legneš, zbog trenutka samoće pod šatorom za meditaciju, gdje samo to eterično biće ima pristup, da te otprati u blagu noć. Žališ li možda svoj trud, vrijeme, dubinu razotkrivanja, snagu uvjeravanja, koju si dao na vašem “zlatnom početku”? Žališ li za vremenom, za onim grebanjem do dna možđana, u nadi da će vaša fascinacija trajati vječno?

Ponovo ne znam. Mislim da taj oporavak, umjetno disanje, izmišljanje različitih placebo postupaka i vradžbina, služe izgubljenom kultu Ljubavi, kako smo je nekada, u mladosti, romantično doživljavali. Zbog toga sve to kopanje po knjigama, grabež za rijetkostima, estetska opijanja, pokušaj utjehe u visinama i brzinama, beskonačni razgovori na žici, dijarijsko piskaranje, čašćenje oka lijepim vidicima, promjene i popravci osobne “vanjske slike”, sva ta naivna strategija, prije konačnog poraza.”O, ljubavi lijepa, krhotino moja, / Ko ranjena ptica umireš polako, / I svi što te motre, govore mi tako: / I život bi dali za dva oka tvoja, / A nema, nema sretne ljubavi”. Tako govori Eluard, dok se cijelo pjesničko jato trudi i upire dokazati suprotno, kao da nam zaista život od toga ovisi. Ne, nitko nije umro zbog ljubavi, premda je to poželio, ili su to zaista rijetki učinili, tek da iznimka potvrdi pravilo. Trebalo bi je shvatiti kao povlasticu, koja ne traje vječno, i ljubomorno je njegovati, trošiti i konzumirati dok traje. Ponekad zavezati prehitar jezik, ne zaklinjati se, ne davati obećanja i od njih ne ovisiti. No, bi li to doista ona bila ljubav, strast i zanos, dostojan jednog po definiciji euforičnog srca? Bi li to uopće vrijedilo svete i odabrane patnje, kroz koju prolaziš?

Iz naše bolnice ne odgovaraju ništa. A Brodski veli: “Pjevaš? O čemu? O onom čega nema? O jedinstvu cijelog i pola?”. Bit će o pola, velim ja, koja sam se uvijek osjećala polovicom, imajući povremeno osjećaj da sam ucijeljena. No, ma o čemu pjevali , i to je dobro, dakle, još smo živi, još odašiljemo signale u prostor, pa taj Život u rasutoj svjetlosti (odakle uzimamo citirane stihove) valjda ima i neku svrhu.

F. G.