Ko će više

Ko će bolje

Ko će jače

Tu i tamo nedostaje neka proročanska riječ, i nekoliko sanduka šampanjca, borcima za mir

Naša usamljenost nagodba je

Između slobode i slobode koja se sjeća čokolade,

koja kaže, sada sam samo prazna vreća, ali uskoro će biti bolje

Naš je govor, s jedne strane, strašan i neljudski, prava mala škola podmuklosti

Svojim pukotinama

Svojim svjetlostima

Svojim nepovezanostima

Otvara put svim gadostima, od kojih buja sram i napreduje genijalan život

Ko će više

Ko će bolje

Ko će jače

Ko će kome prvi javiti lošu vijest

Naš je govor, s druge strane, bez tajni i ne obavezuje nikog

U susretu s drugima – društven i euforičan

U susretu s pobjedonosnim priopćenjima ološa – ljubazan

Nekad sam pričao priče koje nitko nikad čuo nije,

Skakavcima što polja pustoše, nisam se bojao

Siromahe sam darivao, pitao ih šta im treba, ostajao s njima, i kad nije znao drug za druga svog

Sa razbojnicima jeo nisam, trbuh na ždranje nosili su slavno, živjeli ko zvijeri opijeni, tik „uz omrznut im ženski rod“

Meni, koji potječem iz Zlatne doline, nije teško reći, ništa nije moje, ništa nije tuđe

S puno nade i odgovorno prao sam podove i suđe

Pred djecom psovao nisam

Niti sam pušio sam, niti pored neke djeve bajne

I šta mi je sve to trebalo

Da je valjalo, sada znam, ne bi mene zapalo

Da je vrijedilo, sada znam, zauvjek bi trajalo

I čemu nabrajati razloge za borbu kad je pobjeda slučajna, izniklo cvijeće za daleko neko pokoljenje

Čemu s dragom da me vide kako šetam, uz plesne pokrete prave hej, savršeno odmjerene, pričalo se

Šetnja uzima previše dragocjenog vremena, I pojavi se sumnja u običnog čovjeka i način života skromnijih ljudi

Ko će više

Ko zna bolje

Ko može jače

Ko će kome ako ne svoj svome

U najvećoj mjeri štetno

U najmanjoj mjeri sretno

Umjereno zapetljano zastane vrijeme

Zaustavi hod, ne žureći

Da iz samih sebe izađemo polako, cvileći

Skupa sa divljim zvjerima i drvećem, drsko slobodno – umirući

Puhali smo, kao što su puhali mnogi prije nas, u svijeću i rog

Prokleti Stvaratelji dobrog djela svog

Još je samo sfingama drago kad me vide

Nalaze me u pozi njihovih zagonetki, šta znam ja o odgonetanju zagonetki, ali činim to za sebe I da usrećim sfinge, odnosno ne činim ništa, i činim to najbolje

Treba biti apsolutno postmoderan da bi se nadao susretu sa ljepoticama

One se skrivaju u svojim tajnama, do kojih su doletjele na letećim tepisima

Uz sasvim malo boljševika i ruskog baleta, I još manje avangarde i političkih pamfleta

Ko će više

Ko će bolje

Ko će jače

Ko zna šta će s nama biti

Da bi spasili ono što volimo, svoj dom, ono što nam nije s neba palo

Sve do kraja treba svojim stilom ići, svojim pismom, svojim vokabularom

Sve do kraja svoga odricanja od svega, ne znajući gdje nesreća čeka

S akrobatima sposobnima za ono najbolje, kao i za ono najgore

Pismo nije otkrivanje ovog ili onog svijeta

Pismo je prekrivanje stvarnosti svojim snovima i maštom

Pismo je osuda na smrt otrovnom klevetniku taštom

Ono peče, ono boli, onog koji više voli

U kavezu glađu iznurenom, suncem sprženom, dok pjeva kao lud

Još jučer sam je zvao i priznavao svoje greške, tešku narav i zlu ćud

Koje su to greške? Nisam znao, ali svjestan sam svoje krivice teške,

Govorim, klimaju mi glavom, ljubim i u paklu, manevriram praznovjerno, gdje ima vatre tu ima i dima

Razum tu ne može ništa, nek na znanje bude svima

Ko će više

Ko zna bolje

Ko može jače

Proći jedan pored drugog šutke, bez osmjeha, bez pozdrava

Kao u najgorim danima Komune

Kao u najboljim danima Auscwitzha

Ustani bando nezaposlena, zapjevaj Internacionalu, bezumlje se nikom ne isplati

Ustani uličaru mladi, mani se ćorava posla, tvoj obrok je premali, bijeda nikoga ne čeka

Pošteđen si slučajno, o tebi nitko ne mari

Na zlo uzvrati dobrim udarcem u prazno,

Nađi još nekog, nijedna borba nije uzaludna, zato udarajte skupa, jako

Ja to ne mogu jer lovim oblake, njima napunim džepove lako

Oblaci su temelj onog što će doći,

Zanima te kada i kako, e pa nije ti to tek tako, iz poraza u poraz, druže, mic po mic i polako

Čekam evo i leptira, iz toplog staklenika, leptira noći čekam da čovjek čovjeku postane drug

Čekam da se dogovore kvadrat i krug

U meni se bore rupa i zakrpa, gle kako one samo veselo odlaze u smrt

Rupe i zakrpe, ja ih pokazujem i upirem u njih prst

Da vam prisjedne smijanje i stare osrednjosti, kojih se mudro držite, na žalost

Ko će više

Ko zna bolje

Ko može jače

Uživati u jednostavnim jelima

Uživati u dostojanstvu pogleda odozdo

Odozdo gledam trgovce bullshitom, ja ih gledam, oni trguju pritom

Ta sitna pohlepna srca kakva su nekada bili trgovci žitom

Sretnih li nesretnika koji će jednoga dana reći

Šta su to trgovci žitom? Što znači kad gladan ne vjeruje sitom? Takvi ne postoje kod nas!

Sa stvarnim svijetom trgovac nikakve veze nema

Ali daj mu 1000 eura dnevno i za sve rješenje odjedanput ima, evo baš kao za tebe, mala džepna giljotina, štima?

Neljudsku ljudskost u ljudsku neljudskost oprema, bravo majstore, bravo, to će se svidjeti svima

I što pjesnik zamisli, za još 100 eura dnevno, đubre osmisli, olala olala

Taj homodupelizac, za dodatnih 100 eura dnevno, dugim koracima ispred svih korača

Bezuvjetno kročeći, samo hašišu vjerujući, i još možda – lulici opijuma

Ko će više

Ko zna bolje

Ko može jače

Snivati dječje snove

Neka ulica bude mjesto svetkovine sadašnjosti, kao noćna mora filmske umjetnosti

Poezija čini poznate predmete takvima kao da su nepoznati

Prodavači magle čine nepoznate predmete takvima kao da su poznati

A za još 100 eura u jedinici vremena učinit će ih ne samo vidljivijima, nego i skoro dostižnima

Ko će više

Ko će bolje

Ko će jače

Mrziti podlosti

Gdje je katran, gdje je perje, mamicuvam bolesnu, i još groznije sam kleo, jer ni ja čist baš nisam bio

Njenog lica ne sjećam se više, malo sam jeo i još manje pio i nekako sve zaboravio

A ljubio sam ju ludo, možda ne svaki dan, ali svakako jednom tjedno

I ti poljupci izgubili su sjaj, sad mi je svejedno

Iako, znam, svi će reći – ljubio si ludo a sad ti je svejedno, to je tako jadno to je tako bijedno

Ko će više

Ko zna bolje

Ko može jače

Ko god bio onaj kog tražite, da ga zgazite, to sigurno nisam ja

Zar sa takvom bagrom o vlastitom trošku i na sav moj užas i jad da idem u raj

Da vječno gledam ta ružna lica stara i mlada

Izdizajnirane hulje koje sa svih strana bulje

Gentlemani, uživali bi, a sve im smeta

Prolijevali bi krv, a zemljom prekrili je ne bi

Fukara i ološ, kužiš?, al takav sam i sam

I sad ću zaspati, vjerujem, čedno

jer jedino što uistinu znam jeste da nakon mene desiti se neće ništa, Spomena vrijedno.