Medij komentara na društvenim mrežama postao je naša svakodnevica. U tim komentarima možemo širiti duh razumijevanja i argumentirani govor, ali i bijes. Komentari su danas, nažalost, postali interesantniji od tekstova ili stavova koje komentiraju.

No, svaka rečenica (pa i ona iz komentara na društvenim mrežama) mora biti sposobna boriti se za sebe u javnom prostoru. Nijedna se ne bi trebala pozivati na autoritet, iskustvo, minuli rad, poznate prijatelje autora ili bilo što slično. Jer, rečenicama govorimo o fenomenu o kojemu govorimo ali i o sebi samima.

Društvene su mreže postale svojevrsnim dokaznim materijalom da smo živi. Svi pomalo nekritički zasipamo mrežu fotografijama svoje djece, mjesta na kojima smo bili, knjiga i prijatelja koji su nam važni… I sve je to zakonitost tog medija i protiv toga se ne može. No ponekad, naročito u komentarima, pređe se granica i tad shvatimo da ljudi uistinu prate naše komentare. A oni nam o nama govore više nego namještene fotografije ili dobro sročen tekst.

To se nedavno dogodilo Velimiru Viskoviću. Izgovorio je ‘više nego što je za njega napisano’. Kroz komentar je prokuljala negativna emocija koja je kontaminirala čitavu zajednicu. Naime, pokušaj Viskovićevog iskaljivanja bijesa na Jadranku Pintarić i njezin tekst, optuživanja jezikom kavanskih razgovora (bez čitanja tog teksta) potpuno je neprimjeren i neobranjiv.

Vrijeđanje u koje je Velimir Visković pao pokušavajući se izvući iz situacije (šireći krug onih koji ga ‘nisu razumjeli’), nije prihvatljivo ni od koga, posebno ne od značajnog hrvatskog urednika i autora.

U svoje ime a i u ime dijela Manjinskog društva pisaca Republike Hrvatske iskazujem potporu kritičkoj riječi u Hrvatskoj, te Jadranki Pintarić koja je u ovom slučaju optužena za namjeru koja se nažalost (uz pomoć desk urednika/ce) vjerojatno izvukla iz podsvjesnih strahova samog autora.

Komentari društvenih mreža su rendgen za naše mentalne vertikale.