Počinjem ovaj tekst napomenom, nadam se jasnom ne samo meni: nisam ni sindikalac, ni novinar, ni političar. Samo – građanin Italije u čijem ustavu stoji, crno na bijelom, da je Italija Republika zasnovana na radu.

Danas, 4. avgusta, radnici Wartsile u Trstu su na pjaci, štrajk je cjelodnevni. Obustavi rada pridružili su se radnici pogona u Tarantu, Napulju i Ɖenovi. Kiklop-oko televizijskih kamera nije lažljivo: vijore se sindikalne zastave, rastežu se protestni transparenti, a na vrućem asvaltu – stotine zaštitnih kaciga i rukavica. (Ni danas, ovog avgustovskog dana, ne vjerujem da je Marks bio filozof, ali znam da je rekao veliku stvar: radnici posjeduju samo svoje ruke, a ova zaštitna produženja njihov su simbol).

“Ništa neće postići!”, hladnošpricerski zaključuje jedan moj prijatelj, penzioner. On misli da je to samo detalj u nizu događanja u Italiji i svijetu ovog prevrućeg italijanskog ljeta u kojem je odluka finske multinacionalke o zatvaranju pogona za proizvodnju brodskih motora u Trstu povisila temperaturu ekonomskih i političkih zbivanja na Čizmi.

“Biće vruće…”, veli mi, “ali će se ubrzo sve ohladiti… Nisu ni prvi ni posljednji…”

On ima bogato iskustvo: radio je u Ideal standardu, kod Pordenonea; najednom, prije desetak godina, delokalizacija. “Gazde su kao nesiti… Radili smo dobro, ali su htjeli uvijek veći profit”. Potom dodaje, ravnodušno: “Sva ta bulumenta političara i političarčića, počev od Serakjani,koja sada sjedi u Parlamentu i sjedit , te ovih desnih iz Regije – svi će se povući. Sva ta pisma Helsinkiju – to je samo teatar!”

Sjećam se, relativno dobro, ne samo tog već brojnih sličnih primjera koji su me me uvjerili da se u posljednjih 200 godina kapitalizam kameleonski pretvarao u ovo-i-ono, ali je ostao ista bestija koja ne mari za ljudska bića. Sjećam se (ako nije zabranjeno) kad je početkom 21. stoljeća delokalizacija postala moda, kad su se poduzetnici sa prosperitetnog sjevera Italije utrkivali ko će prije da zatvori ovdje i preseli se u neki ex komunistički kraj (i raj za njihove poslovne ambicije), sjećam se nina-nana desnice i sve lažljivije ljevice (danas i lažne, na čelu sa Enrikom Letom) da treba privući strani kapital, jer bla-bla-bla ovdje imamo resurse.

Privučen, strani kapital je radio šta je htio. Otvarao, zatvarao pogone, zapućivao se ko zna već kuda. Bit će, kao u onoj profetskoj komici sarajevskih Nadrealista, tamo gdje će radnici plaćati gazdama, samo da rade. Ostavljao je pustoš, takođe pusta obećanja lokalnih i državnih političara.

Giusto, nema šta!

Šta da kažem kao nedovoljno upućen građanin? Naravno, u velika pitanja – uvijek viša od nivoa kapaciteta mozga neupućenih! Da povjerujem onima iz politike koji godinama pozivaju strance da se ulaže u Italiji? Da im vjerujem i kad se gruvaju u prsa pred Fincima o kojim sam – hvala ti Mrežo! – saznao da prave najbolje i najefikasnije brodske motore za najveće teretnjake? (Oni su prvaci svijeta u tom domenu.) Da povjerujem već znanim facama zaliujepljenim uz fotelje u Rimu i drugdje? Eto, oni će to iznijeti na nivo bilateralnih odnosa Finska-Italija!

Ah!

Porca puttana!

U to već ne vjeruju ni oni vrapci što me probude svojim dživ-dživom o oluku moje kuće. Ali, tu vjeru šire iz Brisela, i te kako.

Čitam u Il piccolu, prije desetak dana, kako jedan radnik trščanske Wartsile ne zna kako da da objasni svojoj djeci da im život neće biti kao dosad.

Ali, ovo je za za roman ili neku filmsku prišču, koja niti za prst neće pomaći stvari. To jest neće pomaći ono što jeste.

A to što jeste, jeste kriza – ekonomska, politićka, etička.

Nikad veća? Imaju li odgovor farizeji politike podređene velikim multinacionalkama? A tek bijedni stratezi jednog proizvodnog sektora? Warsilinog, na primjer.

Ne znam, možda to bolje od mene građanina zna onaj pseudofilozof po imenu Žižek?