Moj otac je rođen u Zagrebu početkom prošloga stoljeća, u vrijeme kad su gospoda nosila halpcilindre, ulični prodavači uzvikivali “Peska belega, peska…” a mnoge trgovine i tvrtke bile u vlasništvu Židova. Kako mu je majka umrla pri porodu a otac se zagubio ili također umro, mali je Vlado ostao siroče. Neko je vrijeme proveo u sirotištu, a onda ga je posvojila krsna kuma gđa Pavelić. Bila je to krupna žena oštra pogleda koju su svi zvali Grossa, prvenstveno zato što je bila glava i duša obiteljskog posla – “Restorana Pavelić”, jednog od posjećenijih restorana u gradu, blizu Savskog mosta. Izjutra bi se tamo užurbano pripremao gablec za zagorske seljake koji su na plac donosili svoju robu, a uvečer bi se jednako užurbano posluživale delicije zagrebačkoj gospodi. Tada bi se, nakon cjelodnevnog neumornog dirigiranja svim poslovima restorana, Grossa uz pomoć osobne sobarice zrihtala – uredila frizuru, obukla svečanu obleku, stavila na sebe nakit i savršen poslovni smiješak, i spustila iz svojih odaja među uvaženu klijentelu.
Mali je Vladek također, još kao dijete, morao doprinositi radu restorana, pa bi svakodnevno od rana jutra meo, glancao srebreni beštek, brisao prašinu, perutao mrtve kokoši i cijepao daščice za potpalu. Nakon “radnog djetinjstva” došla je “radna mladost”. Tijekom srednje trgovačke škole šegrtovao je u trgovini tekstilnih potrepština Pod zidom, čiji je vlasnik bio jedan Židov. Nebrojeno puta slušala sam kako “pravi trgovac mora znati” sve vrste tkanina, čipki, vrpci i konca, biti upućen u modu i sposoban dati sve informacije i savjete koje kupcu trebaju. O vlasniku trgovine uvijek je govorio s divljenjem i poštovanjem jer ga je svemu tome podučio. A onda je jednog dana zatekao zatvorena vrata trgovine i obavijest da Židova tu više nema. Novi vlasnik bio je jedan od NDH “odličnika” i nije imao pojma o poslu (kao ni većina novopečenih ne-židovskih “gospodarstvenika” koji su preuzeli i svojim neznanjem i beznadnom nesposobnošću dokusurili tadašnju ekonomiju).
Političke turbulencije zatresle su ustaljeni život restorana uz Savu. Umjesto purgerske klijentele šarolikih krvnih zrnaca uvaženi večernji gosti sada su bili certificirani Hrvati, štoviše, ustaška elita. Grossa se i dalje savršeno poslovno smiješila svima. Njeni sinovi, međutim, izabrali su različite puteve – jedan je gradio karijeru SS oficira, dok je drugi pomagao Židovima da pobjegnu iz Zagreba. A mladi Vladek, načuvši da zbog svoje obiteljske geneze (majka Čehinja, otac Mađar) možda i ne bi prošao na testu “utvrđivanja arijevskog podrijetla” i sačuvao živu glavu, pobjegao je Grossinoj rodbini u Sloveniju. Sa sobom je ponio sjećanje na endehazijske “čistače” koji su sa Savskog mosta u rijeku bacali Židove, Srbe, Cigane, komuniste i druge “neželjene elemente”, i poslije se nije vratio u Zagreb. Ustaše je uvijek smatrao “zlotvorima, lopovima i niškoristima”, iako je cijeli život zaneseno i ponosno slušao “Vilu Velebita”.
radio gornji grad 
