Stali smo kod pitanja kako jezikom mijenjati svijet, kod jezičnih kodeksa na američkim sveučilištima, a nastavljamo s mikroagresijama. Mikroagresije su riječi koje mogu povrijediti pripadnika manjine okvalificirane kao žrtva. Dakako, ne radi se tu o osobama koje trpe izrabljivanje, društvenu izolaciju ili ugnjetavanje, jer takve nemaju pristupa kampusu elitnih sveučilišta, osim ako ne čiste predavaonice ili popravljaju začepljene zahode.

Mikroagresija pritom ne mora biti nikakva uvredljiva riječ, niti poniženje namjera. Dovoljno je da pripadniku manjine-žrtve nešto krivo sjedne. Tu obrana nema svrhe, jer se ne računa što se tom riječju mislilo, već kako se onaj kojem je upućena osjećao. Kaže li netko da je za njega nevažno etničko podrijetlo ili seksualna orijentacija, to je već snažna mikroagresija, jer se sugovornik može osjećati poniženo u svom posebnom identitetu kao crnac, Pakistanac ili homoseksualac. Većina crnaca u Sjedinjenim državama bilo bi sretno da ima takve probleme.

Na kampusima sveučilišta uređeni su i safe spaces (sigurna mjesta), prostori gdje se mogu skloniti osjetljive duše studentica i studenata (čiji roditelji plaćaju studij desetine tisuća dolara po semestru) ako imaju osjećaj da su kao pripadnici manjine verbalno napadnuti. Ukratko: na zapadu su mikroagresije top tema, a safe spaces obveza. Osobito to vrijedi za narečena sveučilišta, koja su ionako safe space, siguran prostor za globalni podmladak gornjeg društvenog sloja, koji ih, bez obzira kojoj etničkoj skupini ili kojem seksualnom opredjeljenju pripadali, štiti od nelagode kontakta s mladima iz sirotinjskog okruženja. Teorija koja se iza svega toga skriva, zove se politika identiteta i središnja je tema lijevog liberalizma, temeljni stup na kojem počiva lijevo-liberalna slika svijeta.

Da bi se neku manjinsku skupinu priznalo kao žrtvu, kriterij su individualna, a ne socijalnoekonomska obilježja. Podrijetlo iz teških okolnosti, siromaštvo, ili posao pri kojem si čovjek uništava zdravlje, sve to nije podobno kako bi se u okviru politike identiteta bilo prepoznato kao žrtva. No, budući da u diskursu politike identiteta ionako ne sudjeluju siromašni ili potplaćeni, to nikomu ne smeta. Seksualna orijentacija, boja kože ili etničko podrijetlo uvijek prolaze. A ako si bijelac i hetero još uvijek možeš posegnuti za stilom života, primjerice kao vegan vs. većine koja jede meso.

Kritizirati članove neke skupine-žrtve je tabu, i najgrozniji prijestup što ga predstavnici većine mogu počiniti. Jer, glasi obrazloženje, pripadnici većine se ne mogu uživjeti u unutrašnji život i sliku svijeta manjine jer su imali sasvim drukčija životna iskustva, te stoga između njihova svijeta i onog raznih manjina postoje nepremostive prepreke. Pokušaj da se te prepreke prevlada nije samo bezizgledan, već je on agresivan čin kojeg pod svaku cijenu valja izbjegavati.

Moguće da se iza te teze skriva nehotično priznanje da su sljedbenici te dogme nesposobni suosjećati s drugima, koji, između ostaloga, žive u manje dobrim uvjetima. Takvu nesposobnost empatije pretumačiti u vrlinu i podignuti je u društveno mjerilo, u svakom je slučaju odvažan poduhvat.

Tamo gdje nema prilike za su-osjećanje, nema ni racionalnog sporazumijevanja, budući da se svaka skupina-žrtva može pozivati na svoje specifične osjećaje i misli kojima nepripadnici te skupine nemaju pristup. Na tom se razbija snaga utemeljena argumenta. A o posljedicama su zborili navedeni francuski filozofi (Foucault, Derrida). Jer, ako nema realnosti izvan one konstruirane jezikom, razlika između ispravnog i pogrešnog gubi smisao. Poststrukturalisti su stoga s velikim marom radili na dekonstrukciji pojmova koji bi pretendirali na objektivnost.

Iz tog smjera mišljenja nastala je kasnija gender teorija, gdje se dekonstruira čak i spol kao „prisilno pripisivanje od strane heteronormativnog društva“, a tvrdnja da postoje bioške razlike između muškarca i žene biva proglašena „činom diskurzivne represije“. Taj smjer u mišljenju moglo bi se nazvati i ranim pokretačem * postfaktičnog doba – ali to njegovi sljedbenici ne bi rado čuli.

* Post-Truth-Era odnosi se na doba “istine po osjećaju” i narativa “alternativnih činjenica” Tu interpretacija stupa na mjesto uvida, glasine na mjesto izvjesnosti, govorkanja na mjesto istraživanja, tvrdnja ima prednost pred činjenicom, postulat pred obrazloženjem, umjesto argumentacije dolazi do uklapanja neprovjerenih informacija u vlastiti način mišljenja i predočavanja.

Postfaktična retorika je politička taktika, tako američki filozof Lee McIntrye. Radi se o zadobivanju moći nad tumačenjem stvarnosti. “Prvo kontroliraš istinu, zatim kontroliraš ljude.” To je načelo poznato iz totalitarnih i autokratskih režima, no danas je sastavni dio i demokratskih sustava. Vrijednost istine se negira. Vjerovati i širiti “alternativne činjenice” znak je lojalnosti. O “postfaktičnom dobu” govori i fizičar i filozof Eduard Koeser. Na mjesto činjenice (faktum) stupio je faktoid: opsluživanje raspoloženja. Osjećaj trijumfira nad činjenicom, subjektivna istina nad empirijskom.