Kad izabereš mazo-varijantu putovanja vlakom i autobusom za vreli vikend na frekventnoj relaciji, jer si baš “zabio u glavu” da tamo negdje odahneš, gdje je tebi lijepo, valja biti spreman na lijepe i ružnjikave stvari oko redova, karata, rezervacija, reduciranog broja prometala subotom i nedjeljom , i eventualno nemogućnost povratka doma do ponedjeljka. U vrlo “čvorišnim” Delnicama, na primjer, četiri dana ne radi ured na autobusnoj postaji, jer je redom: Dan Oluje, praznik, subota, nedjelja, te stvari, kad se doma slavi obiteljski život i kršćanski “mir božji”, darovi sedmog dana, pa putnici mogu biti prepušteni vlastitoj kreativnosti, kako da upadnu u autobus, pun kao kokošinjac, multikulti išaran facama i kožama, pa ako se možebitno zaustavi na dotičnoj stanici, da bi došli do Zagreba.

Ma, mi smo mirni ljudi, svjetski ljudi, u slučaju nemogućnosti vraćamo se u pansion i spavamo cijeli dan, s pauzom za ručak, tako je dogovoreno. Pa u ponedjeljak dalje, ako se gospođa /gospodin odluči pojaviti na poslu, da bi nas poučila kako se danas takve stvari rješavaju on line, pa je ona tu samo dekorativno, a mi da se pod hitno uskladimo sa svojim vremenom. No, upali smo, mislim na neku mantru, stvorila su se dva mjesta u tom kaosu “dva na jedan”, i čak smo brzo stigli. Uglavnom, Zagreb. Autobusni kolodvor. Budući da Podravina i gornja Hrvatska , kao što je poznato, ne postoje u svijesti naših prijevoznika, političara, turističkih i inih “oblikovatelja ponude” za turizam, gospodarstvo i kulturu, može se doći do Bjelovara, jednom ili dva puta u danu, pa onda, Bože pomozi. Povratna karta vrijedi, ali povrata novca nema i čeka se pet sati na “konekciju”,od dolaska do polaska.

Nema veze, nema veze, kad se ljudi ne najeze, nego plove u svojim mislima i opserviraju ljude u redu ispred, iza i oko sebe. I evo ih, dođoše oni da me razvesele! Putrasti, okrugli naočarko u dobrim tenisicama, bermudama, polo majici, uredan, dobro miriše, padaju mu očale za čitanje ( one debele fiksno drži na nosu, ne vidi bez njih!) i on uredno veli “Shit, shit!”, pa se saginje, briše ih rupčićem, stavlja u džep i vrti se na peti, u nekom ritmu, trlala la. Gospođa supruga ga čeka, zgodna, blijeda ko domaći sir, oprane i isfrizirane kose, nokti savršeni, oči ptičje, radoznale, inteligentne. Lagana crna haljina s tregerima, perfektne crne sandale ravna potplata od pletene kože, njegovana stopala. I ona lijepo miriše, tetoši svojega Buhtleka, povlači prtljagu za njim, na putu prema blagajni. Malo se mjerkamo ispod oka,nekako smo se telepatski “ukapirali”, kao ljudeki slične vrste.

Red se presporo miče,malo im je bed, mislim da su oboje hiper-aktivci, pa im pokretom ruke nudim svoje mjesto, na što on uljudno veli na hrvatskom “Hvala”, pa doda “No, Thanks”, a ona me časti nekom vrstom poluosmijeha, kao da je gušterčić protrčao pod nosom. Onda Buhtlek zapjeva: “If you go away…” onaj prepjev Mc Kuena po Brelu, i ja se okrenem i dopjevam : “On this summer day…”, pa on veli: “English version”, a ja se požurim, i velim da sam skužila kako su oni “English”, a gospođa mi se zabode u rame i veli sa super intonacijom, drčno i zabavno: “We’re IRISH! Irish!”. Ja velim : Joj, to je jako dobro za vas, very good for you, jer ste upravo naišli na gospođu koja vam je prevela YEATSA na hrvatski!”. I tako, oni otpuste irske kočnice, i zovu me na cugu, a onaj na blagajni pošizi, jer smo brbljajući zaustavili red, pa se svi svakome ispričavamao.

Nismo konzumirali tu cugu, stavili na odgodu do “next time”, a LFK je rekao da mu nije “nezabavno” sa mnom putovati, ali bi volio da manje govorim, i nastavio se nečim igrati po mobitelu. Kaj se mene tiče, spavala sam do Bjelovara, i netko mi je u snu pjevao na uho: “If you go away on this summer day, then you might as well take the sun away…”. Neću vam reći tko je to, nisam rakija pa da me svi vole , kao što veli I. S., i baš me briga kome se sviđam generalno i po segmentima. Ali ovi Irci, ma Bog vas blagoslovio, vi ste ko pusrleki, nju je netko zabunom uvaljao u beli biber, pa u štaub, a on mi je simpa na prvi i drugi dojam, i imajte se još dugo u dobru i veselju! Možda se i ja some of these days dokotrljam do vas, ne bi mi bilo prvi ni zadnji put! Zaboravila sam vam reći da preferiram pivo, za žestice nemam neke kondicije.

Nobody is perfect, takorekuć, a i na paklenskim se temperaturama kvarimo svi po redu, od kiseloga do presoljenoga tijesta!