Sjećam se kako je Pedro Romero ubio bika u areni. Imao je lijepe pokrete. Eleganciju koja je vješta ali ne i savitljiva i zato važna za istinski pravo, muško, a ne lažno ili plašljivo uzbuđenje. Cijeli obred igre s plaštem, stalnom blizinom smrti u pasažima kroz koje tutnji razjareni bik i ta neposrednost umiranja koja se osjeća u svakom trenu sada mi kad o njoj razmišljam simbolički sliči na našu borbu protiv Franca i njegovih Africanista, nacionalista, monarhista, militarista, fašista, falange i svih drugih mračnih protagonista ubojstva republike i Evrope. Ne znam što se točno poslije dogodilo s Pedrom. Neki su govorili da je pao kod Madrida a drugi kako je otišao u Meksiko i tamo postao toreadorska legenda. Mi drugi ostali smo u labirintu poput gomile ukletih sjenki koje su izgubile bitku i sad im je sudbina na kocki, oplakujemo preminule, štujemo grobove neznanih ali hrabrih i čekamo da prođe ledena obamrlost u kojoj smo zatočeni.

Kroz prozor barake vidi se more. Promatram ga bez ikakve gorčine. Isto je kakvo je bilo i naše u Puli kada smo nas dvanaest prije tri godine krenuli u Španjolsku. Plavo i nezainteresirano za naša neprijateljstva, za naše pravde, strasti, revolucije i koride. Postojano je plavo oduvijek, od prvog pogleda i od prve plave smrti u njemu koje se više nitko ne sjeća niti zna za nju. Ovdje u logoru Argelès-sur-Mer smo još trojica. Ostali drugovi leže kod Madrida, Mirabuena, Harame i Barcelone, njihove su kosti postale Španjolska, Katalonija, povijest koje se isto tako nakon nekog vremena nitko neće sjećati niti znati za nju. Sve će biti plavo, neutralno i dosadno, svedeno na jednostavnost kako bi ostalo izvan dohvata neba. To je naša stvarnost. Pretposljednja prije proširenja opće amnezije i prije nego što nas sutra talijanski fašisti ne preuzmu u Mentonu i iz Provanse vrate natrag u Istru da nam sude. To će biti naša posljednja stvarnost. Crna poput noći u kojoj zasjeda Posljednji sud ovog puta poznat kao vojni sud La Spezie u Puli. Imati će čitave stranice isisane riječima i brojkama, izvaditi će na stol zemljovide, izvoditi račune i crtati dijagonale prilagođene mjerenju naših krivica i uopće ih neće zanimati što smo se mi bili dobrovoljno odlučili za slobodu.

(Iz zbirke priča: Smrt Jamesa Joycea)