O kulturi zaborava, uključujući i onoj na području domaćeg stripa, višekratno puta smo pisali. Nazalist, više-manje uzaludno, ali nema odustajanje, nema “predaje”…

Spominjem to stoga što „ispod radara“ javnosti znaju proći i aktualni stripovi.

Jedan od takvih projekata je „Alkar“ iza kojeg u trostrukom stvaralačkom doprinosu stoji Josip Jukić, samouki i široj strip-javnosti malo znani stripaš iz Sinja.

Ok, o njemu se pisalo ponešto u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, možda još ponegdje, ali sve u svemu poprilicno manje nego što zavrijeduje!

U svom debitantskom albumu Josip Jukić je bio scenarist, crtač i kolorist.

„Alkara“ je krajem prošle godine u tvrdom uvezu i u koloru izdala zagrebačka nakladnička kuća „AGM“, jedan je to od posljednjih projekata koji je kao urednik potpisao (i osmislio) g. Stjepan Bekavac, a likovno ga je opremio David Ivić.

Danas kada se u Sinju održavala Alka mislim da nije zgoreg da podsjetim na „Alkara“ i da ga preporučim.

Osim objave samog stripa, album je multimedijalnog karaktera, pa je i po tome vrijedan kao svojevrsna inovacija u izdavaštvo.

„Alkar“ je zapravo adaptacija klasičnog i bezvremenskog istoimenog romana Dinka Šimunovića, kojim se Šimunovic “priključio” nizu svojih kolega i koleginica, književnica i književnika, koji su preneseni u strip:

Augustu Šenoi, Mariji Jurić Zagorki, Ivanu Kušanu, Josipu Eugenu Tomiću, Milanu Nožiniću, Zlatku Kriliću, Ivani Brlić Mažuranić, Milutinu Mayeru, Vladimiru Nazoru, Milutinu Cihlaru Nehajevu, Miroslavu Krleži…

S druge strane, Josip Jukić (1966) se pak “pridružio” listi naših stripaša koji su crtali stripove po hrvatskoj literaturi: Mauroviću, Devliću, Lordaniću, Zimonicu, Dragiću, Gačiću, Bekeru, Kinertu, Dovnikovicu, Radilovicu…