Jednom sam napisao rečenice: nekom prigodom pisao sam o spisateljicama i literarnim likovima žena koje bih iz raznih razloga pozvao na večeru, bilo da je riječ o jednoj jedinoj metafori, poput one Marine Cvetajeve, o sumraku kao trenutku između vuka i psa, ili cijeloj literaturi koju su ma i letimičnom svojom pojavom, kao što je to učinila Clio La Cendrée, zauvijek obilježile: Jean-Marie-Mathias-Philippe-Auguste, grof Villiers de l’Isle-Adam, koji je ljudski rod dijelio na romantične ljude i glupane, uveo je tu mladu razočaranu ženu u naše društvo u besmrtnoj priči Uzvanik posljednjih svečanosti. Kroz prašinu, u bučnom mozaiku krabulja koje su pocikivale pod svijećnjacima i lelujale se pod vještičjim Straussovim gudalom, u ložu kraj prednjeg dijela pozornice, na plesu u Operi, jedne karnevalske večeri godine 186…, uz šuštanje svile, između teških stolaca i, nakon što je skinula masku, uz Antonie Chantilly i Annah Jackson, samo zato jer su užasni koliko i dosadni ljudi rastužili njenu maštu, ušla je Clio La Cendrée, prekrasna plavojka crnih očiju. Ta božica Drzovitosti bila je u dobro skrojenoj haljini od zelenog baršuna; a ogrlica s rubinima joj je prekrivala grudi. Villiers je opisuje:

„Tu mladu dvadesetgodišnju Kreolku obično su navodili kao uzor svih pokudljivih vrlina. Ona bi i podjednako zanosila najstrože i najčistije grčke filozofe kao i najdublje njemačke metafizičare. Bezbrojni dendiji bijahu se toliko u nju zaljubili da su se laćali mača, mjenice ili stručka ljubičica. Vraćala se iz Badena, nakon što je ostavila četiri ili pet tisuća luja na igraćem stolu, smijući se poput kakve djevojčice. Što se pak morala tiče, neka stara i uostalom već ispijena germanska gospođa, uzbuđena tim prizorom, rekla joj je u kasinu:

– Gospođice, čuvajte se: ti i tamo ipak valja pojesti komad kruha, a čini se da vi na to zaboravljate.

– Gospođo – odgovorila je, porumenjevši, lijepa Clio – hvala na savjetu. Zauzvrat, naučite od mene da je, za neke, kruh oduvijek bio samo predrasuda.

U uzvanike posljednjih svečanosti, već pogađate, pripadam i sam, i vanjštinom i nutrinom: „Što se mene tiče (ako je uopće potrebno govoriti o tom uzvaniku), i ja sam nosio masku; manje vidljivu, dakako, i to je sve.“, kazao je i u moje ime Villiers, dopisavši rečenicu koja mi je obilježila ili naprosto opisala život:

„Kao u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvujete – iz pristojnosti, jednom riječju – prikazivanju neke drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti. A to me nije nimalo sprečavalo da u zapučak radosno zataknem cvijet, kao pravi vitez Proljetnog reda.“

Rečenica je to iz priče “Uzvanik posljednjih svečanosti”; po njoj je naslovljena knjiga priča Villiersa de l’Isle-Adama. Borges, od čijih su predgovora bolji još jedio njegovi pogovori djelima koje je izabrao za nisku fantastičke književnosti, taško da trpi nadopune: kako u izboru djela, tako i u portretiranju autora. Preuzimam ovih par pasusa koje je Jorge napisao o Jeani-Marie-Mathieu-Philippe-Augusteu, grofu Villiers de l’ Isle-Adamu, koji se rodio u Bretagni, stotinjak godina i dan kasnije no ja, 7. studenog 1838. i umro u Parizu, a ubožnoj bolnici Braće svetog Ivana (Hospice des Freres de Saint Jean-de-Dieu), 19. kolovoza 1889.

“Keltska, neodgovorna i plemenita imaginacija bila je jedan od darova što mu ga dodijeliše slučaj i sudbina, kao i slavno porijeklo – potjecao je, naime, od prvog Velikog meštra malteških vitezova – i glasan prezir prema osrednjosti, nauci, napretku, vlastitoj epohi, novcu i ozbiljnim ljudima. Njegova Eve future (1886) predstavlja jedan od prvih primjera znanstvene fantastike što ih registrira književnost, a ujedno je satira uperena protiv znanosti. Drama Axël obnavlja temu kamena mudraca. La Revolte (Pobuna), postavljena na scenu u Parizu tokom 1870, anticipira Ibsenovu Lutkinu kuću.

Taj romantičar na francuski retorički način izjavio je da se ljudski rod dijeli na romantične ljude i glupane. Običaji njegova doba zahtijevali su da pisac obiluje ne samo znamenitim rečenicama, nego i bezobraznim epigramima. Anatole France izvještava da je jedno jutro svratio k njemu da bi se raspitao o njegovim precima. Villiers je to odbio: “Hoćete li da vam u deset sati ujutro, i dok sunce sja, govorim o Velikom meštru i glasovitom Maršalu?!“ Dok je sjedio za stolom Henrika V, pretendenta na francusko prijestolje, i kad je začuo kako ovaj kritizira nekog tko je sve žrtvovao za njega, reče mu: “Gospodine, pijem u zdravlje vašeg Veličanstva. Vaši počasni naslovi su doista neosporni. Nezahvalni ste kao pravi kralj“. Bio je velik Wagnerov prijatelj; zapitali su ga da li je razgovor s njime ugodan. Odgovorio je oporo: “Zar je razgovorom s Etnom ugodan?“

Kroz njegov život, kao i kroz njegovo djelo, provlači se nešto lakrdijaško; istina je da su okolnosti, to što je bio aristokrat i što je uz to bio vrlo siromašan, pogodovale takvom stavu. Valja, osim toga, imati na umu da je Villiers, preko slike koju je uvijek nastojao projicirati pred pariškim društvom, u suštini branio sam sebe. Bit će da ga nizak rast nije mučio manje od siromaštva, koje je često okrznulo bijedu. U kojoj mjeri jedan pjesnik, koliko god bila bogata njegova mašta, može pobjeći iz svog doba u vrijeme i iz vlastitog mjesta u prostor? Očito je da se Romeova i Julijina Verona ne nalazi točno u Italiji; očito je da su magična mora u Coleridgeovoj Baladi o starom mornaru veličanstven san jednog sredozemnog pjesnika s kraja XVIII stoljeća, a ne Conradovo more, niti more, niti more iz Odiseje. Hoću li ikada moći napisati pjesmu koja nije smještena u Buenos Airesu? Isto se događa s Villiersovom Španjolskom i s njegovim Istokom; oni su isto toliko francuski koliko i Flaubertova mukotrpna Salammbo.

Najbolja pripovijest u našem izboru, ujedno i pravo remek-djelo kratke priče, jest Mučenje nadom. Radnja se zbiva u jednoj vrlo osobnoj Španjolskoj, a epoha je neodređena. Villiers je malo znao o Španjolskoj; ni Edgar Allan Poe nije znao previše, pa ipak su Mučenja nadom i Zdenac i njihalo podjednako nezaboravni, zato što su oba autora poznavali okrutnost kojoj se može vinuti ljudsko srce. U Poea, radi se o užasu tjelesnog reda; suptilniji Villiers razotkriva nam moralni pakao. (…)

Villiers se u Parizu želio igrati pojmom okrutnosti, kao sto se Baudelaire igrao zlom i grijehom. Danas ih mi, ljudi, na žalost, predobro poznajemo a da bismo se mogli time igrati. Okrutne priče su danas bezazlen naslov; no to nije bio slučaj kad ga je Villiers de I’Isle-Adam, između visokoparnosti i ganuća, predložio pariškim književnim kružocima. Taj gotovo ubogi veliki gospodin, koji se osjećao turobnim sudionikom umišljenih dvoboja imaginarnih izmišljotina, nametnuo je vlastitu sliku u povijesti francuske književnosti. (…)

Izvor: Villiers de l’ Isle-Adam, “Uzvanik posljednih svečanosti”, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1983.

Ne postoji na ovom svijetu pero kojim bih radije pisao no Villiersovim: dva su mi bliža, Borgesovo i Bardovo, ali Villiers de l’ Isle-Adam je napisao najliterarniju literaturu na svijetu. Nabokov je kazao da ne nalazi niti jednog jedinog razloga u romanima Dostojevskog zbog kojega bi tog pisca nazvao književnikom; Borges, kojega je u njihovim igrama riječima Nabokov zvao Osberg, odgovorio mu je: Možda nema dijela, ali je cjelina djela razlog.

U Villiersovom je slučaju suprotno: ovdje nema niti jedne jedine rečenice – kongenijalno prevedene na hrvatski zanosnim jezikom Višnje Machiedo – koja ne bi bila izaz do bolećivosti izazitog literarnog dara. Dat ću vam gore primjer, Villiersovu priču “Mučenje nadom”. Neka ona bude nagovor na čitanje ovih besmrtnih redaka.