Prihvaćam, nisu krivi pojedini liječnici, nego je kriv loš sustav, zdravstveni sustav, no ni taj truli sustav nije pao s neba, nije se pojavio kao deus ex machina i ne održava se sam od sebe kao perpetuum mobile drame. Osmislili su ga LJUDI, pojedinci koji ga održavaju na životu… Zato mi sad, u ovom trenutku na pamet pada činjenica da od najranije školske dobi štitimo najgore među nama, one učenike koji su se, da prostite, zajebavali dok smo mi učili, čitali lektire, dolazili na nastavu. Dopuštali smo im da od nas prepisuju testove, lektire, šaptali im odgovore tijekom usmenih ispitivanja, njima koji nisu pojma imali, njima koji ni dan-danas ne znaju sročiti prosto proširenu rečenicu, kojima su pravopis i sintaksa stran pojam. Oni su preko našeg bolesnog, uvrnutog sažaljenja dospjeli do fakulteta na kojima se mogu kupiti ne samo ispiti, nego i doktorati. Oni su stvorili državu u kojoj taj “papir” koji se može kupiti vrijedi više od znanja, sposobnosti, umijeća, truda, rada. Oni su stvorili paradoks koji nalaže kako jedna budaletina s kupljenim doktoratom vrijedi više od jednog Tesle ili Krleže (kad bi se njih dvojica ponovno rodili). Taj sustav, to društvo je ubilo Matijanića koji se svim svojim bićem borio protiv te truleži… I to je ono što beskrajno, strašno boli, taj paradoks, činjenica da je trulež dosegnula kritičnu masu i svim (zakonskim) sredstvima se može obraniti od kopernikanskog obrata istine: svi znamo da nešto nije u redu, no trulež tad iskoči pred vas sa zakonima, zakonskim odredbama, stavcima, člancima i začepi vam usta. “Sve je u redu, sve je po zakonu!” viče trulež. A mi, vi, svi mi možemo samo šutjeti… Čini se kako doista uvijek sami stvorimo one koji će nas naposljetku ubiti. Fizički ili psihički…