“Kritika je za umjetnika ono što je muha za trkaćeg konja. Ona ga bocka, ali ga ne zaustavlja“  (Voltaire ) 

Nisam samo jednom prisustvovala književnoj večeri na kojoj je otpočetka bilo jasno da komunikator (urednik, književni kritičar, recenzent) predstavlja knjigu koju – nije pročitao; prisustvovala sam i promocijama gdje se autor obrušio na književnog kritičara ili recenzenta jer mu se nije svidjelo ono što je ovaj o njegovu djelu govorio. No, ništa me nije tako zabavilo kao nedavni medijski pastiche između V.V., autora auto/biografije O drugima, o sebi, Autobiografsko-memoarski zapisi (s još gorim radnim naslovom Sentimentalna arheologija). „Ovo je knjiga literarnih zapisa, a ne historiografsko svjedočenje, čak i kad citira neke dokumente. Ponekad se događalo da ostane detalj koji ima veću emocionalnu nosivost, jer priča traži to, iako se ispostavlja kako je stvarnost bila nešto drukčija“– stoji u najavnom tekstu za knjigu na webu. Spisateljica J.P., kako je u jednom mediju naziva V.V. (koristim se inicijalima glavnih protagonista besmislene medijske rasprave jer ovim tekstom nemam namjeru nastavljati konverzaciju gluhih), koja je i urednica i književna kritičarka, u svom osvrtu u JL, uočila upravo taj detalj – koji ima emocionalnu nosivost, a to je autorovo očinstvo, o čemu u svom memoarskom tekstu autor i sam govori. Pitanje je samo – zašto je, ako već sam piše o tome, zafitiljio raspravu?

Cijeli verbalni krš, proliveno žutilo, za koje je najzaslužniji urednik/ca kulture u dotičnom mediju (ne J.P.), opremivši tekst tako što je istaknuo autorovu životnu dob i činjenicu da ima malo dijete (jer je procijenio da je baš to dovoljno skandalozno da privuče čitatelja na čitanje). J.P. ničim nije posebno naglasila gospodinove godine, nije se izrugivala činjenici da isti gospodin ima afektivni život malo intenzivniji od svojih vršnjaka. Naprotiv, nakon što sam pročitala knjigu i tekstove, J.P. se doslovce u tekstu ulaguje autoru, u tolikoj mjeri da cijeli tekst meni djeluje kao sponzoriran. Zatim, V.V. nigdje nije spomenuo riječ nerotkinja kad se u svojoj krležijanskoj maniri (Krleža je uvijek reagirao na tekstove o sebi!) obrušio na spisateljicu. Tako je, po meni, hajka koju su poduzele žene u obranu J.P., književne kritičarke i urednice i spisateljice, a na njih ne baš muški reagirao V.V., promašila ceo fudbal. Evo, kako: ne želim zazivati vraga, ali J.P. i drage žene koje su joj pohrlile upomoć sve što su morale uočiti u trenutku kad se prolilo ljetno žutilo (koje ide u korist mediju, ali i autoru, jer se prodao koji primjerak više) jest da je pravi problem sadržan između nekoliko ključnih riječi – urednik, spisateljica, rane osamdesete, malo dijete, nerotkinja …

Književni kritičar, enciklopedist i autor memoarskog štiva, V.V. reagira na meka mjesta iz svog života, istaknuta u knjizi (s naslovnicom koja čitatelja navodi na zaključak da bi među koricama mogla biti biografija glumca Burta Reynoldsa, prije nego ispovijed jednog enciklopedista), ne mari za činjenicu da J.P. nije tekst pisala kao spisateljica, već kao književna kritičarka (premda je posrijedi zapravo novinski osvrt), te da je u Hrvatskoj, unatoč b.a.b.a.ma i strinama, biti urednikom ili književnim kritičarom (posebno velikim, što god to značilo) još uvijek rezervirano za autoritativne muškarce, bijelce, dobro obrazovane (valjda), promiskuitetne po vlastitom nahođenju ( struka od njih to ne traži). Dok žene urednice, književne kritičarke, teoretičarke književnosti, bez kojih ne bi bilo mnogo dobrih knjiga, istodobno čkome u sjeni anonimnosti nagnute nad rukopisima i tipkovnicama.

Ali, nije to nikakva novina. Naprotiv, notorna je činjenica da se hrvatska književnost pretvorila u neku vrstu kolonijalne, gdje se književna kritika, koja je sama po sebi prilično moderna izmišljotina, u posljednjih tridesetak godina naprosto estradizirala: ima i slučajeva kad je kritičar percipiran kao važniji od autora i njegova djela…

Međutim, kolika je zapravo važnost književne kritike, možda slikovito može pokazati činjenica da je 2007. multinacionalna kompanija Amazon kupila najpoznatiji američki blog specijaliziran za književnu kritiku i da je ubrzo bilježila porast prodaje od gotovo 40 posto. U čijim god je rukama književna kritika u nas, tko god da se gura prema hrvatskom Parnasu, konverzacija između viskovićevaca i žena iz medija demistificirala je raspravu o kvaliteti književnosti koja je dugo bila vezana samo uz moralne i političke interese, koji – ili uopće nisu obraćali pozornost na estetiku i kvalitetu književnih djela, ili su je vezivali uz ustaljene formule. Posao književne kritike u smislu “ocjenjivanja” književnih djela nakon rata gotovo da nije postojalo jer se raspalo i izdavaštvo. Zapravo, jedno se vrijeme samo dobra, provjerena književnost smatrala vrijednom pisanja. Nešto kao školska lektira.

Iako se književne kritičare smatra dobro obrazovanima i promišljenim osobama, ne nužno enciklopedistima, specijaliziranima za “čitanje izbliza”, dio današnje književne kritike u Hrvatskoj survao se samo na – kritiku. Najveće zlo koje je moglo pogoditi književnost, posebice poeziju.

Visoko informirano mišljenje, koje uključuje i prosudbu o vrijednosti teksta, pri čemu kritičar (možemo ga zvati i komentatorom) nastoji, kroz ispitivanje izvora, analogija te povijesnog i intelektualnog konteksta, pronaći temeljno značenje teksta jest vrsta kritike koja ide dalje od pukog mišljenja, jer je utemeljeno na činjenicama i teži objektivnosti. Jedan je slavni pisac rekao: „Ako je ocjena nekog djela loša, tada je u pitanju loše djelo ili loš kritičar. Ili oboje…“

Ono što u hrvatskoj književnoj kritici bode oči jest – nepouzdanost književne kritike. Zašto je tomu tako? Nakon osamdesetih, promjenom cjelokupne društvene klime, u Hrvatskoj je naprosto nestalo kriterija po kojima bi se radila književna kritika. Prvo, nema tko se nije nazvao urednikom: stvorilo se posve novo zanimanje – pseudo urednik; ono, urednik je mogao postati svatko tko je razlikovao č i ć, ije i je, tko je razumio stilsku i retoričku razliku između „mater ti jebem“ i „jebem ti ja mater“. Pa, knjige istodobno uređuju urednici kojima nakladnik povjerava taj posao (ima, ima, hvalabogu, i takvih), knjige uređuju srednjoškolski profesori, prijatelji i znanci, kuhari i konobari. A onda to sve iščitavaju pseudo književni kritičari, izvodeći metaforičke bravure pri ocjenjivanju djela kako bi se namamilo ona dva, tri čitatelja da knjigu kupe. Mnogi od njih, iz udobnosti svoje kućne biblioteke, objašnjavaju nam kako su uspjeli u životu jer su pronašli posao koji vole – čitanje. A o književnoj kritici ni K… A čitatelji, koji, recimo i to, nisu glupi, od njih dobiju – što? Rečenicu koja glasi: „Pročitali smo za vas“? Drugim riječima, ne morate čitati, to je gubitak vremena. Ili nešto u stilu – ako mažete lice tom i tom kremom, nestat će bore… Nigdje tri suvisle rečenice zbog kojih bih i na Zrće uzela tu neku knjigu…

Da budem iskrena, dugo već nisam vidjela da je netko pošteno „raspakirao“ književno djelo, na dobri stari nikad prevladani aristotelovski način. Dakako, postoje i mnoge druge škole književne kritike koje su nastale nakon pokojnog Aristotela i koje se danas široko koriste, a o kojima su dovoljno napisali teoretičari književnosti. Ali, kako to objasniti šrednjoškolskom profesoru u pripizdini koji svom prijatelju radi uslugu jer renomirani književni kritičar traži za dvije kartice teksta cijenu stanarine u Zagrebu (s punim pravom, jer ozbiljna književna kritika zahtijeva iscrpno, dugo čitanje), a to mu siromašni ali ambiciozni nakladnik dobrih namjera to ne može platiti.

U spomenutom ovoljetnom prekomjernom granatiranju između Sijede i Plave Ruže, zbog nekoliko opako pogrešno shvaćenih riječi, otvorilo se i vazda aktualno pitanje – može li aktivni pisac (spisateljica) biti kritičar. Odnosno, ima li pravo čitatelj za svojih sto-i-nešto kuna, sve više suočen s amaterskom kritikom s weba, potrebnoj prodaji kao promidžba, dobiti više. Da se i ja marketinški izrazim, može li čitatelj dobiti gratis – dobru i stručnu književnu kritiku, a ne umivenu biografiju pisca i odnekud prepisano naklapanje o djelu koje nitko nije pročitao? Može, naravno. Ali pod uvjetom da se književni klanovi konačno pošteno pobiju i podijele uloge i teritorij, tako da pisac, pjesnik, autor konačno zna kojom metodom i na koji način je njegovo djelo valorizirano. Vjerujte, pametni čitatelj to će vrlo brzo znati cijeniti. Dokaz – prije spomenuti potez Amazona.

Dominantni model u književnoj kritici danas u Hrvatskoj rado bih nazvala „zaraslim književnim poljem“. Naime, književnost hrvatskoga govornog područja “periferna” je sama po sebi, teritorijalno i presumpcijom jezika na kojem nastaje. Još gore, književnost na domaćem jeziku na samoj je margini te periferije. A nakladnički pristup, trgovački gledano, je globalistički, pa na sajmovima, primjerice, dominiraju prijevodi, pozivaju se strani autori (neka), a domaći pisci, poput brucoša sjede u publici i zvjerkaju. Njihove se knjige, razumljivo, rijetko nađu izložene u izlozima. Prijevodi pak, kad su posrijedi i vodiči za samopomoć, kobeče se posvuda. Ispada tako da su čuvari hrvatskoga jezika – prevoditelji a ne pisci.

Tko bi, dakle, bio književni kritičar kome je povjerena uloga „ocjenjivanja“ nekog djela? Mnogi će književnoga kritičara definirati kao što je to učinio jedan meni poznati učenik, koji je, pišući esej u osmom osnovne na temu „Što bih htio postati u životu“, jednostavno napisao da bi htio biti – kritičar. Na pitanje ravnateljice zašto bi htio biti baš to, odgovorio je: „Zato što kritičar ništa ne radi, samo nastupa i kritizira…“ Eto, takvo je viđenje kritičara iz perspektive djeteta rođenog devedesetih, nastalo pod utjecajem medija, manjka književnog odgoja i viška igrica. Drugim riječima, novim generacijama idealni književni kritičar je – trol.

Međutim, osobine književnoga kritičara posve su drugačije: njegova je, naime, uloga da prosuđuje i objasni djelo s estetskog i moralnog gledišta; kritičar mora biti pronicljiv, imati prirodno ispravno čulo, znanje o dobrim antičkim autorima i ljubav prema moralnom dobru. Sudove kritičara može, nažalost, potvrditi samo potomstvo, a koristiti čitateljstvo. Zbog prije navedenog, vidljivo je stanovito nepovjerenje prema kritičarima koji su previše profesionalni, jer – navodno – imaju tehničko gledište, a ne ukus. Kritičar, ako to istinski jest, dovodi u pitanje i hijerarhiju žanrova u skladu s modernošću i antikom, propituje stilske figure, retoričnost, daje definiciju stila, obrazlaže zašto je neko djelo promašeno. Cilj kritike, dakle, nije da zablista govoreći o književnosti, da afirmira sebe, već da istraži, da pokaže kako ona nastaje. Kritičar, uz to, postaje glasnogovornik većeg dijela javnosti. Iz čega proizlazi pitanje: kako ući u djelo, odnosno – kako ga raspakirati? Jednostavno, kritika ne sudi, već analizira. Ne ocjenjuje, u bukvalnom smislu, već objašnjava kako takvo djelo nastaje. Pritom nudi dva jamstva nepristranosti: prvo, omogućuje objašnjenje bez upuštanja u polemiku i, drugo, jamstvo je protiv dogmatizma (ovaj potonji aspekt zadržan je u izrazu bizantska rasprava, odnosno rasprava o pojedinostima).

Predmet propitivanja književnoga kritičara jest i autor, koji nije apstraktan, on ima život, krug ljudi oko sebe, odnose. Upravo piščev temperament daje kritičaru ključ za „raspakiravanje“ jedinstvenosti njegova djela. Ovo je posve primjenjivo na autora V.V., zbog čega pozdravljam izlazak njegove memoarske knjige O drugima, o sebi. Biografi inače napominju da su autori često osjetljivi, te da književnost nije samo intelektualna konstrukcija, pa takvi obično režu živote pisaca na razdoblja. Povijest književnosti katkad je rezervirana prema (auto)biografijama, ali za tako malu književnu sredinu poput Hrvatske ovo je djelo od iznimne važnosti, koje danas-sutra može poslužiti podrobnijoj analizi jedne književne epohe (čisto sumnjam da V.V. kao teoretičar i kritičar to nije imao na umu). Osim toga, V.V. će, svojim reagiranjima na sve i sva (čitaj napadima) u književnu povijest ući i kao tip književnoga influencera, više nego poželjne pojave u modernom svijetu književnosti, koja se iz pisanih preselila na društvene mreže. Hajde, žene, priznajte mu to. Čovjek nije trol, stvaran je.

Zadatak kritike je, dakle, otkriti strukturu, jedinstvo i tajnu djela, tučak oko kojeg se djelo gradi. Ideja je da svaka stranica književnosti poprima različito značenje ako se smjesti u povijest, u književnu evoluciju, nacionalnu ili opću, u kojoj stranica hrvatske književnosti predstavlja jedva trenutak. Neke književne kritike mogu vas potaknuti da više čitate, dati vam osjećaj zašto je književnost uopće važna.

Mrzi me to reći, ali u Hrvatskoj postoji i književna kritika koja naizgled postoji samo zato da zakolje tekst. A takva kritika, nažalost, namijenjena je samo drugim kritičarima, ne publici, kao profesionalni dokaz pozicioniranja profesionalnog položaja u kritičarskoj zajednici. Ukratko, postoji dobra kritika, postoji loša kritika i mnogo toga između. Ništa drugačije nije ni u Hrvatskoj.

Međutim, ako ste pisac i još književni kritičar, osuđeni ste na propast. Ili u najmanju ruku na ignoriranje. Već si osuđen na propast ako si kritičar, jer kritika kao “vrijednosni sud” zastarjela je kao pisaći stroj u odnosu na kompjutor. I ne može se uspoređivati s neposrednošću društvenih mreža, raznih bookstragrama, s lajkovima, srčekima, avatarima…

S druge strane, pisati poeziju i biti kritičar je, kao, u redu. Zašto? Upravo zato što se poezija razlila internetom, postala je marginalna, bezopasna, nenatjecateljska, razvodnila se.  Pjesnika nema na top ljestvicama, rijetko dobivaju velike nagrade, njihovih ukoričenih stihova nema u izlozima. Ali, biti kritičar i pisati romane? E, to ne. Evo i zašto: jer više, navodno, neće znati suditi s istom pouzdanošću. A onda odete na društvene mreže, pa ondje naletite na pisce koji, sakriveni iza zaslona, veličaju druge pisce, sve u stilu – remek-djelo, divno, nadmašio/la si sam/a sebe, čarobno, bla, bla… Kakav gnjus i licemjerje.

Ima još: ako ste bili književni kritičar i jednog dana napišete roman, činite najveću grešku u svom životu. Ili, ako ste bili kritičar i držali se poštenih metoda, znajte da imate neprijatelje. A neprijatelji su vam tada pisci i braća/sestre po struci…  

U svim razdobljima civilizacije pronicljivo procjenjivanje umjetnosti i književnosti ovisilo je o vrlo maloj manjini; samo su rijetki sposobni za nenametnutu prosudbu iz prve ruke. O njima ovise implicitni standardi koji nalažu ljepše življenje jednog doba, osjećaj da jedno vrijedi više od drugoga, da je ovo, a ne ono smjer kojim treba ići. Književnost je pritom samo jedan oblik posebne vrste kulture, umjetnosti, koja zauzima važno mjesto u našem poimanju svijeta. Budući da je književnost smatrana vrhuncem ljudske civilizacije, književna kritika, koja je pokazivala kako je to pisac činio, u biti je pokazivala kako je književnost došla na vrh. Eto, zato nam je potrebna književna kritika: jer je književnost važna, jer je kultura važna.

Da bismo zatvorili priču o piscima, književnim kritičarima i trolovima, poslužit ću se anegdotom. Kad se mladi pjesnik Heinrich Heine potužio iskusnom Gotheu da su književni kritičari napali njegovu knjigu poezije, stari mu je iskusni pisac i pjesnik odgovorio: „Kad si vidio da je netko kritičaru digao spomenik?“

To je ta razlika…