Hadžija je na Ćupriji imao trgovinu mješovite robe u kojoj je držao pirinač, kafu, šećer i pored toga još neke sitnice, ali sve u svemu i gledajući realno on se trgovinom nije baš najozbiljnije bavio. Radnju je držao tako, da mu prođe vrijeme i da se malo zabavi, kako je govorio, jer imao je i druge prihode. Za razliku od od svoga brata, naš otac dok je bio živ držao je u blizini mnogo veću, uređeniju i opskrbljeniju radnju manufakturalne robe. Otac je u dućanu držao svu moguću robu, sve što se moglo prodati i na čemu se moglo pošteno zaraditi. Njihove dvije radnje djelio je samo prostor u kome je bila smještena trgovina našeg komšije Jusufage Brkića. Tada nije bilo konkurencije niti zavisti a svi su se trgovci u komšiluku dobro slagali, poštovali, posjećivali jedni druge i zajedno kafenisali. Uostalom, pozamljivali su jedni drugima kada bi kome nečega zafalilo. Uniže prema čaršiji su svoje velike radnje i još veće kuće imali Hamovići i Brkići, velike i bogate Srpske trgovačke porodice, sa kojima su se otac i hadžija a i mnogi trgovci koje sam znao dobro slagali. Naši su se družili i poslovno sarađivali sa drugim trgovcima, najviše sa Mahmućehajićima i Behmenima kod kojih bi često svraćali na kafu. Kao dijete zapamtio sam ih po slatkim šarenim bombonama i karamelama kojim bi me uvijek častili.

Kafa ili kahva, kako se govorilo, nije se služila u džezvama nego u fildžanima. Vrela i mirisna sipala bi se iz velikih, uvijek spremnih kalajisanih ibrika. Preko mosta, na drugoj strani Bregave držao je kafanu rođak Alija Sefo. Kad bi neko došao u posjete kod trgovaca na desnoj strani rijeke Bregave odmah bi se naručila kafa. ”Alija dvije kahve pošalji!” – neko bi glasno viknuo a ako bi se tražila jedna, obično bi preko rijeke poslata poruka glasila: “Alija, pečenaaaa!“ Kafe se nisu odmah plaćale nego bi se više vrata upisivale kredom crte, koliko neplaćenih kafa toliko crtica . Plaćalo bi se tek kad bi se nakupilo dosta crta, otprike dvadeset, trideset ponekad i više. Nije bilo bojazni da će neko nekoga prevariti ili da neće svoj dug platiti. Ljudi su vjerovali jedni drugima.

.

(Vrtlozi sjećanja)