U Poplašićima gdje su živjeli amidža Omeraga i strina sa svoje šestero djece, osjećao sam se kao kod svoje kuće. Pazili su me baš kao svoje rođeno dijete, ali ipak uz blagi osjećaj tjeskobe koji nije prolazio znao sam da to nisam. Često sam mislio kako o mojim pravim roditeljima, tako a možda i više o hadžiji i hadžinici sa kojima sam do tada najviše vremena u životu proživio. Svakodnevno sam tugovao za njima. Ponekad bi me strina zatekla u sobi kako plačem. Nekada bi tiho izašla kao da ništa nije primijetila a nekad bi sjela kraj mene, snažno me privila uza se i dugo o hadžinici pričala. Ona i Duda, govorila bi, bile su kao jedno, jedna duša u dva tijela, pa da se ne bi puno razdvajale udale su se za dva brata koja su se dobro slagala. Strina je za sestrom kao i ja beskrajno tugovala i najljepše priče mi o njima dvjema i njihovoj mladosti pričala.

Bilo ih je pet sestara a kada je jedna mlada umrla, tada su se njih četiri preostale, ako se moglo rekla bi, još više zavoljele i pazile. Često bih slušajući strinine priče zaspao i hadžinicu sanjao. Kad bih strini sutradan ispričao da sam hadžinicu usnio, po kosi bi me nježno pomilovala i tražila da joj u detalje ispričam san. Strina je hadžinicu jako voljela, nikada je nije preboljela ali sestra joj, rekla bi često sjetno, nikada na san nije dolazila…..

Svi su me u Poplašićima voljeli i pazili, naročito strina Omeraginica, koja mi je uz sve ostalo u životu kod rođenja bila i babica. Njezini Nazifa, Habiba, Alija, Ahmet, Osmo i Hatidža koja je u vrijeme mog dolaska bila sasvim mala djevojčica, voljeli su me kao brata. U mahali je bilo dosta djece, što mojih rođaka od drugih amidža i hala, buljuk djece Buzaljaka i Turkovića, što vršnjaka u komšiluku, kod Čerkeza, Brkića, Ajanića i Bajramovića, tako da bi nas se skupilo hrpa kada bi se našlo vremena za igru i zabavu. Moj brat Šaćir je poslije majčine smrti takođe u Polašićima provodio najviše vremena, praktički živeći kod našeg drugog amidže Jusufage, pa mi uz njega i amidžinog Ćamila nije trebala bolja zaštita. Ćamil i Šaćir su od najranijeg djetinjstva bili nerazdvojni a zbog sličnosti njihovih karaktera, beskompromisne borbenosti, snage i mladelačke tvrdoglavosti svi su govorili kao da ih je jedna majka rodila. Oni nisu poštivali nikakvih zakona, već su sve samo po svome radili i živjeli ……

U proljeće kad okolne livade i bašče kraj Bregave ozelene čitav bi se kraj preporodio kao poslije kakve teške prehlade zamijenivši svoje umorne zimske boje šarenilom cvijetnih tonova isprskanih grozdovima raznobojnog behara te poprimio iznenada gizdavi izgled najljepše razglednice. Najljepša slika koju sam kao i mnogi do tada vidio bila je slika jezera Attersee sa raskošne austrougarske razglednice koju je, dobivši je od rođaka sa studija, Alija Alihodžić sa ponosom držao u izlogu svoje radnje. Kao i mnogi, često sam zastajao vidjeti tu fotografiju, čudo tehnike, diveći se dugo nestvarnom skladu ljepote i prirode, maštajući kako ću jednog dana tom obalom prošetati sa nekom lijepom djevojkom. Međutim, kada bih se iz škole vraćao i čim bi mi se iza krivine na Pogleđu pred očima ukazali kao na velikom platnu naslikani pravilni obrisi vitke konstrukcije Đulhanumine kuće a miris u zraku postajao tako intenzivan kao da punim plućima udišem direktno iz dubine rascvjetale najljepše ruže iz Begovine, osjećao sam neopisivu radost što sam svojim korijenima čvrsto svezan sa tim pejsažem ljepšim od najljepše moguće razglednice.

Poplašići su mi pored rodnih Todorovića i Ćuprije na kojoj sam sa hadžijom i hadžinicom proveo najljepše godine djetinjstva ostali u srcu čitavog života kao posebno mjesto na ovome svijetu. Duboki, neraskidivi dio mog životnog puta, magični prsten moje sudbine. Pogled od Poplašića prema Bregavi pa preko rijeke sve do drevne Begovine koja postojana kao kamen na kome je stvorena leži opasana visokim jablanovima i vijekovima stražari nad gradom prkoseći i vremenu i nevremenu, jedinstven je doživljaj kome nikada nisam našao dostojnu zamjenu.