Očekujem zbunjenost i ljutnju, ali zaista sam ušla u fazu kad više ne želim povlađivati. Žiriram nešto, recenziram nešto, pišem nešto o nečemu. Završila sam album TAMNO OKO, pokušavam ga dizajnirati, uvezati i napraviti knjigu u jednom primjerku, za moju osobnu arhivu. Želim ga također ilustrirati vlastitim crtežima, dvanaest kombiniranih tehnika, koje u potpunosti imam u glavi. Skuhala sam dečkima domaći seljački ručak (grah i zlevanka) oprala rublje, stvorila si neku vrstu atmosfere i sada bih mogla uploviti u nekakvo “kreativno poslijepodne”.

No, prije nekoliko sati napravila sam bilješku i spustila je na SAMO JA, da se ljudima ne zamjerim i da im ne stanem na žulj. Ona glasi :”Učinila sam taj napor, da malo prošaram po profilima produktivnih, promoviranih i antologiziranih autora /ica na našoj književnoj sceni. A, nemojte se ljutiti, nije meni nešto. Stalno mislim na onu knjiško-narodnu: “Đilitnut se, ne pogodit cilja…” Vraćam se već pročitanom i literarno posvojenom. Kad ponovno izronim, možda ima nade da nešto svježe, doista autorsko, dovoljno različito ugledam što svjedoči samo za sebe, bez “drvenih advokata” i nekritičnih klanovskih podržavatelja. Samo da znate, teško mi je to reći. No, što bi rekao Mallarme: “Poezija je ono blistavo nešto, što proza nikada ne može biti.” A bljesak ovdje izostaje. Iz nekog razloga, nisam to više spremna oprostiti.

Ako vas ovo uzrujava, uzmite u obzir moj meteoropatski kod. Odvratno je vruće i ništa i ne pomaže. Teška, preteška ljeta. Tako se zove moj roman u nastajanju. Urednica me hrabri. Kaže da jašem visokoga, velikoga i jakoga konja, i da se topot daleko čuje. Jako sam joj zahvalna na podstreku i pravodobnosti. Neke mi pohvale znače samo tada, kad sam u krizi, i nikada više izvan toga konteksta. Očekujem da meni bliska bića to raspoznaju (što se uglavnom ne dešava). Razmišljam koliko je mojih potencijalno vrijednih i izglednih veza zbog toga propalo? Previše, tužno zaključujem. Sada se opet oslanjam sama na sebe i čekam jesen. Mislim da će me ovdje (na mreži) biti značajno manje. Trivijalno trijumfira, ono istinski pravo ščućurilo se u kutu i visi o milosti božjoj. A znano je koliko je ona nejasna i promjenljiva.

Evo, završavam. Između novina i tv programa, biram bicikl. Idem se provozati, pa kist i pero u ruke. Što me je navelo misliti da će jednom, nekad, u idealnom svijetu Nepoznat Netko tu ruku pridržavati? Neću o tome, zaista idem, kroz rijetku kišu i sparni zrak, pa što bude. Za taj Svjetski dan fotografije stavljam Ivana Nivana iz zalihe. Nemam ništa svoje, gotovo sam zahirila. Nadoknadit ću jesenas. Samoća čovjeku daje mnogo slobodnog vremena, a ponešto se dade idobro upotrijebiti. Živjeli.