”Smrt je u Rusiji mirisala drukčije nego u Africi… U Rusiji smrt bijaše prljava i smradna.” Piše na početku svog romana ”Doba života i doba smrti” njemački klasik Erich Maria Remarque, i zaista, što je danas različito od tog rata iz prošlog stoljeća kojeg ovaj pisac opisuje? Vjerojatno mnogo toga, ali da je smrt u Rusiji ponekad ostala ”prljava i smradna” potvrđuje ubojstvo Darije Dugin atentatom eksplozivnom napravom koja je možda bila namijenjen njezinom ocu Aleksandru, a možda i nije. No, čin terora izgleda da je nedvojben, isto kao što je nedvojben i kada je u pitanju nedavni ubilački napad nožem na Salamana Rushdieja u Bostonu. No, ono što je isto tako nedvojbeno jest to da mnogi koji su podigli svoj glas zbog Rushdieja to neće učiniti zbog Darije Dugin. Kultura isključivanja previdjet će kako se radi o terorističkom napadu (nebitno čijem), jer Rusija je sada naš neprijatelj, zemlja terora, nešto što treba isključiti iz svega. I da: ”U Rusiji smrt bijaše prljava i smradna.”

Bez i najmanje nakane da se podrži, opravda ili bilo kako simpatizira Ruski napad na Ukrajinu, ili da se žmiri pred žrtvama te invazije, nije li ipak ovakav pojedinačni teror nad civilima (bomba ispod kola) neprihvatljiv. Nakon Drugog svjetskog rata sudilo se nacističkim zločincima na za to ustanovljenom sudu u Nunbergu. Nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji sudilo se na Međunarodnom sudu u Hagu. Što god o tome mislili, to je pravna procedura. I za zločine ovog rata, ako Bog da, kad tad, sudit će se odgovornima. Ubijanje terorom ipak pokazuje druge namjere, drugu paradigmu različitu od već stečene civilizacijske matrice. Smrdi to na opsežnu i opasnu bolesnu mentalnu urotu koja u krajnjoj slici pogađa svakog tko ne misli ili se ne slaže s kulturom isključivanja ironično naznačenoj već u davnom Dylanovom stihu: ”Učili su me mrziti Ruse” (Iz pjesme ”S Bogom na našoj strani”).

Neugodan je osjećaj da je mišljenje sve učestalije podvrgnuto brutalnom i smrtonosnom teroru. Do nedavno mogli smo razmišljati kako opće zalaganje za vladavinu prava ipak isključuje, ili bar umanjuje, ekstremne i isključive terorističke akcije, ubojstva i napade na pisce. No, kultura isključivanja je uzela maha. Pada mi na pamet i to kako znameniti Lao Tze sigurno nije bez razloga želio živjeti anonimno. Bez imena. Što drugo da rade svi oni koji ne misle kao ljudi koji bacaju bombe i potežu nož. Uostalom, već smo rekli kako ”U Rusiji smrt bijaše prljava i smradna.”