Tko o čemu, ja opet o ženskim pravima i nezahvalnoj temi silovanja. Od afere Harvey Weinstein – koja je obilježila 2017. godinu, sve se više žena usuđuje podnijeti prijavu za silovanje i na taj način ženskome rodu osvježavati pamćenje. Takav je i nedavni slučaj djevojke/djevojčice, koju su u Zagrebu silovala četvorica mladića. Kako god to na kraju vidio sud, četvorica mladića od 17 do 30 godina sudjelovali su u prisili 15 godina stare djevojke/djevojčice na seks. Da joj ništa nažao nisu učinili, strah od četvorice koji su je namamili u parkić odigrao je svoje za cijeli njezin život. Objašnjenje da dvojica od njih nisu penetrirali, sudstvo može objesiti mačku o rep, najprije po onoj narodskoj – nije krao, nego je držao vreću. Uz to, podsjećam i na jedan raniji sličan slučaj u kojem je sud presudio da su „dvojica penetrirali, a trojica su se samo naslađivali“. Božemesačuvaj sudskog objašnjenja, što ga je, usput rečeno, dala – žena, sutkinja. Definicija „naslađivati se“ u slučaju silovanja (definicije postoje u gotovo svim kaznenim zakonima svijeta i nije to potrebno citirati!) samo je metafora za meku pornografiju, a ne za teški fizički i – posebice! – psihički zločin, iza kojeg ostaje žrtva u traumi dužoj i od 30 godina. Da je tomu tako, uvjerila sam se čitajući ovih dana društvene mreže (što me i potaklo na ovaj tekst), gdje su se, izazvane činjenicom da je silovana petnaestogodišnja djevojka iz gornje priče smogla snage da prijavi počinitelje, oglasile mnoge žene s razumijevanjem i podrškom jer su i same, neke prije dosta godina, doživjele silovanje, pokušaj silovanja ili teško seksualno zlostavljanje. I da se razumijemo, to nisu anonimke, nisu ni konobarice koje imaju posla s pijancima i dilerima, nisu ni radnice koje se kasno vraćaju kući, same i nezaštićene. Majkutimilu, sva sam se naježila koliko toga ima…

Izlišno je ovaj put govoriti o brojkama i statistikama, ono što su mrežne ispovijesti pokazale – a iznimno je važno – jest da se stvarno povećala sloboda govora o zločinima silovanja i da je to najbolji rezultat duge borbe koju su pokrenule feministice prijašnjih generacija, odnosno žene tada okupljenje u borbi za legalizaciju pobačaja. A sjetimo se malo i okvira unutar kojih traje ova bitka za ispovijest, za priznanje bez osude što si silovana, za potvrdu svijesti o tomu da desetljećima sve to trpiš i da se cijeli tvoj život vrti oko osi straha koji si preživjela, oko šekspirijanskog pitanja – jesam li kriva ili mi se to dogodilo, iznenada, kao saobraćajka…

Kazneni zakoni nekih zemalja još od kraja 18. stoljeća smatraju silovanje zločinom. No, više od dva stoljeća traje ponižavajući rat silovanih žena i pravosuđa. U nadi da će senzibilizirati društvo, mlade odvjetnice danas, potpomognute feminističkim aktivisticama, zahtijevaju pravdu za žene i strože kazne počiniteljima. No, sve se svelo na ono – pristala je ili nije pristala. Pristala je na što? Kad žena kaže ne, to nije da, to je ne!

Silovanje je sa ženskoga stajališta simbolično ubojstvo, ponekad popraćeno stvarnim ubojstvom. Sramota mora promijeniti stranu, pravda također. U borbi za pravo na pobačaj aktivistice su imale barem podršku ljevice i humanista, a kad je posrijedi silovanje – ni bu, ni mu. Zašto? Jednostavno je: ako kampanja protiv silovanja zahvati javno mnijenje, ona će imati učinak ujedinjenja “bloka muškog patrijarhata“ protiv žena, pa će rat između spolova brzo zauzeti središnje mjesto. A žene, čini se, neće stati jer u civilizaciji koja je bolesna od kapitalizma i dalje javno djeluju muškarci koji tvrde kako su žene same odgovorne za svoje agresije: jer ne nose grudnjak, nego uske traperice, zalijevaju se parfemom, šminkaju se, pa tako i dio odgovornosti ako budu silovane…

Nema tko se ne slaže da to treba riješiti promjenom mentaliteta. Što to konkretno znači? Da bi se mentaliteti promijenili, potrebna su pravna sredstva, smatraju neke odvažne odvjetnice i feministkinje. Na temelju rada odvjetnika, spisa i svjedočanstava što su ih prikupili feministički pokreti stvorena je definicija silovane žene, koja kaže: “Žena koja je silovana je žena koju nešto muč (???), silovana žena je ranjena žena, izubijana, snižena, ponižena, ponekad cijeli život. Silovanje je, doduše, nepodnošljiv zločin, njegovo suzbijanje, ali i njegovo onemogućavanje postali su novi civilizacijski zahtjev”. Ukratko, silovana žena je defektna, kako god okreneš…

O prirodi i učincima silovanja razilaze se i razne političke skupine, koje s vremena na vrijeme podnose neke prijedloge, u raspravama se suprotstavljaju desnica i ljevica, posebice oko visine kazne, feministice svih projekcija i pripadnice lijevih i desnih udruga. A sve se potom svodi na reformu zakonodavstva koje vuče korijen, napominjem, iz 19. stoljeća i koje je uvijek imalo cilj zaštititi “obitelji” od sramote. Zaštita žene je uvijek drugorazredno pitanje.

Premda nikada nije bilo masovnih prosvjeda kao za pravo na pobačaj, mobilizacija feministkinja protiv silovanja bila je uglavnom intenzivna. Rasprave koje su uvijek, baš uvijek, započinjale žene pomogle su prijavljivanju zločina i prekidu šutnje. Objavljivanje istraga i svjedočanstava o silovanjima također je podiglo svijest u društvu. Pravni sustav dodatno je ojačan zakonom kojim se kažnjava silovanje između supružnika i zakonom koji mijenja definiciju silovanja.

Međutim, problem je daleko od rješenja. Silovane žene koje se odluče prijaviti nasilnika i danas moraju trpjeti opetovano psihičko nasilje. Činjenice se uvijek minimiziraju, a nepristanak dovodi u pitanje. Silovanje tako ostaje jedino kazneno djelo za koje se žrtva sustavno osjeća krivom. Seksistički stereotipi teško umiru, pa tvrdokornost ovoga fenomena dokazuje da javne vlasti moraju djelovati i da “kultura silovanja” dopušta i potiče seksualno nasilje.

Iako je nemoguće jasno odgovoriti na pitanje zašto ima toliko silovanja, određeni elementi vezani uz društvo i zajednicu mogu objasniti razmjere ovoga fenomena:

Zakoni i politike: Zakoni i politike koji se odnose na ravnopravnost žena i muškaraca općenito, a posebno na seksualno nasilje, izravno utječu na razmjere ove pojave. Ako su politike stroge, a rizične kazne velike, smanjit će se broj seksualnih napada. Ali u slučaju silovanja, to nije tako jednostavno. Budući da je žrtvi vrlo teško ispričati što joj se dogodilo, vrlo mali broj silovanja bude prijavljen (računa se 1 od 10). Uobičajeno je da žrtva podnese prijavu dugo nakon događaja, tek kada smogne snage, a tada je vrlo teško pružiti dokaze koji bi mogli dovesti do osude silovatelja.  

Kulturni utjecaji: Seksualno nasilje legitimiraju različiti elementi, prvenstveno stav da su muškarci nadređeni ženama i da imaju pravo zahtijevati seksualne odnose i/ili živjeti u zajednici koja tolerira seksualno nasilje i olako ga osuđuje itd. 

Obiteljska čast i seksualna čistoća: Obitelji ponekad krive samo žene za seksualni napad, posebno u kulturama u kojima su obiteljska čast i djevičanstvo od velike važnosti. U tim krugovima ponekad svjedočimo prisilnim brakovima: žrtva se nađe u braku sa svojim nasilnikom, kako bi sačuvala obiteljsku čast.

Socijalne norme: Ideja o muškoj dominaciji je sveprisutna, a seksualnost daleko od toga da izbjegne pravilo. Seksualno nasilje koje počine muškarci u velikoj je mjeri ukorijenjeno u određenim klišejima o pravima muškaraca u području seksualnosti, poput one da muškarac ne može suzbiti svoje seksualne nagone.

Trivijalizacija seksualnosti i pornografija: Velika dostupnost mainstream pornografije, htjeli to priznati ili ne, ima značajnu ulogu u seksualnom nasilju među maloljetnicima. Mladi sve ranije imaju pristup pornografiji, što utječe na njihove ljubavne i seksualne odnose. Stoga razvijaju svoju prerano sazrelu seksualnost i skloni su uzimati te slike kao primjer za svoje veze. U mainstream pornografiji pojam pristanka vrlo malo je prisutan: žene vrlo brzo pristaju na odnose s muškarcima (jer je zapravo riječ o brzom ili filmskom, odnosno nerealnom vremenskom rasponu), pa je pristanak prilično nejasan pojam za mlade ljude. Uz to, pornografija vrlo često daje degradirajuću sliku o ženama, što također utječe na ponašanje prema njima.

Kultura silovanja: Ovaj izraz zapravo prikriva trivijalizaciju silovanja, jer su scene silovanja posvuda prisutne – u umjetnosti, u reklamama, u izmišljenim pričama (osobito mitovima i svetim tekstovima), a kultura silovanja potaknuta je različitim idejama o silovanju i  seksualnom nasilju.  

Nova seksualna svijest: Zapadno društvo iza sebe ima poseban put u ocjeni i osudi zločina silovanja. Stoljećima potiskivano (od institucija, religije, dobre prakse), seksualnost je došla do potpune liberalizacije. Filmska industrija i pornografski mediji promiču slike izopačenosti i bestijalnosti kao poželjnu seksualnost, gdje se žena često pojavljuje kao objekt. Opasno i neistinito.

Ali, odakle dolazi tendencija da se dovodi u pitanje kredibilitet žena kada tvrde da su bile zlostavljane? U poznatom eseju povjesničarke Joanne Bourke Rape iz 2007., Povijest seksualnog nasilja, potanko se govori o tome kako se još 1800. godine, prema medicinskim teorijama, vjerovalo da muškarac sam tehnički nije sposoban upotrijebiti nasilje nad ženom ako se ona odupire. Teorija koja je za neke liječnike i suce vrijedila sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Silovanje se stoga smatralo takvim samo ako ga je počinila skupina muškaraca nad jednom žrtvom.

Joanna Bourke u svom eseju kaže da je William Robinson, koji je izučavao urogenitalne bolesti, 1928. objavio raspravu u kojoj žene koje su podnijele tužbu za silovanje definira kao “degenerirane”. Godine 1947. psihijatar Philip Piker održao je seminar o prirodnoj sklonosti djevojčica laganju; vremenom su se pojavile i teorije prema kojima bi određeni neispravan rad ženskog mozga doveo do pamćenja događaja koji se nikada nisu dogodili. Što se tiče tjelesnih oštećenja koja je žrtva mogla pretrpjeti, ona su pripisana “jahanju” ili “vaginitisu”. Općenito se vjerovalo da su veze bez pristanka, bilo da je riječ o odrasloj osobi ili djetetu, nemoguće. Poricanje čina koji je već u antici tako jasno prepoznat, ali nema etimologiju (latinski stuprum znači “nezakonit spolni odnos”!).

Sve disertacije o sposobnosti žene da se obrani od napadača, ako je muskulatura nogu dovoljno jaka da spriječi njihovo otvaranje, dale su povoda za objavljivanje mnogih medicinskih rasprava s obiljem detalja. Suđenja su se pratila sa strašću, a i danas medijski opisi silovanja najviše upadaju u oči. Sve to ima samo jednu svrhu: zagolicati pornografski interes. Budući da prvotno pornografija nije bila legalna, prerušena je u demonstrativnu osudu žena, što bi poslužilo kao lijek za strašni nagon. Postoje mnoge teorije prema kojima su, po istom principu, progoni vještica i mučenja optuženika bili samo izgovor da se dopusti bez krivnje gledati gole žene.

Medicinska literatura dugo se zadržavala i na teorijama o perverznim, okrutnim ženama koje su također budile seksualne fantazije čitatelja. S vremena na vrijeme, tijekom desetljeća, žene različitih kategorija postale su žrtve ovih nagađanja kao da je krivnja slijedila trendove i ukuse: isprva se vjerovalo da je seksualno nepoštenje sklonost onih iz nižih društvenih klasa. Zatim su to bile neke crne žene. Pa onda sve žene redom… Kajgod.

Ali, kako smo došli do toga da ima sve više silovatelja? Tako što je silovanje postalo ono, slikovito rečeno, protiv čega američko osiguranje nudi čak policu ‘prekida putovanja’. Točnije, kupiti se može putno osiguranje protiv, citiram, „političkih nemira ili neočekivane vremenske nepogode koja pokvari odmor, kao i mogućnost prekida odmora zbog silovanja“. A – nadoknađuju se samo troškovi liječenja za fizičke ozljede, ako ih bude.

Eto, to je za današnji supercivilizirani svijet silovanje: nešto kao malo jača ljetna kiša …