Kada bi slijedili izuzetnu poetsku sentencu Bartola Katafija i time zauvijek napustili ovaj trusan i velikim ideologijama opterećen prostor u vremenu apatije, okrenuli leđa neizvjesnom ostvarenju ideja ili produktima kreacije, onda takav potez ne bi izazvao čuđenje, već naprotiv – odobravanje. To bi učinilo da zaboravimo ovaj pijesak, muziku i med, došlo bi do kidanja dragih veza a put bez povratka odjekivao bi hladnom dušom galebova. Nakon toga, htjeli to priznati ili ne, našli bi se pred strjeljačkim strojem niza provokativnih pitanja koja bi produkovala grižu savjesti i preispitivanje donešenih odluka. Time postajemo zatočenici dvije smrti: bespovratnosti i diskolije. Obje, svaka na svoj način, predstavljaju dva efemerna fragmenta istorije, kao zatomljenog vremena iza nas. U takvoj konstelaciji, ni jedna ni druga smrt, ni jedna ni druga istorija, nijesu u funkciji osmišljavanja estetsko-intelektualnih dosega kao ni života. Jeste paradoks, ali upravo iz takve konfuznosti, zamrlosti stvaralačkih vrijednosti ili pak neobuzdanog kiča promovisanog u oficijelnu kulturu, nazire se izlaz. To je zaboravljen i dugo zlorabljen pojam Mita čiji slojevi prekrivaju sve prozaične tragove istorije i uništavaju ih. Kao neki bezglasni, ali opet čujni, kao nevidljiv ali sveprisutan, civilizacijski magnet, Mit počinje privlačiti slavne epohe i istorijske događaje, bezuslovno ovladavajući njima. Takvu istorijsku vertikalu van uticaja prošlosti nazivamo vječnošću.

Mit se ovdje, u potpunosti identifikovao sa konkretnim, a ne nikako imaginarnim događajem, te kao takav ima za cilj da sve relevantne jedinice iz nepregledne istorijske ili, po Borhesu, pješčane knjige prepune povijesne profanosti, apsorbuje i reflektuje kao – vječnost. Naravno, jednakost između Mita i Vječnosti najvidljivija je na prostoru sa dubokom civilizacijskom osnovom, gdje je svaka kultura, sa bilo koje strane svijeta dolazila, bilo da je primitivna, paganska, nomadska, osvajačka, domicilna ili monoteistička, ostavila svoj autentičan trag. Zadivljuje i začuđuje veličanstvena harmonija na planu povezivanja, mukotrpnog mirenja i čvrstog sjedinjavanja tako suprotstavljenih civilizacijskih uticaja. Ona svoje najefektnije produkte ima na Mediteranu, solarnom i živom ikonostasu koji svakoj ikoni, bilo od kuda dolazila, obezbjeđuje ravnopravnu poziciju i oplemenjuje je, onom Mediteranu, dubokom izvoru visoke kulture kojim se naša civilizacija diči, kako zapaža francuski istoriograf Žorž Dibi.

Samosvojna, otvorena i kulturno emancipovana Crna Gora, naš drevni sredozemni dom, troimena, dukljanska, zetska i crnogorska piramida pod suncem, utočište grčkog, rimskog, vizantijskog i slovenskog specifikuma, bolno ali plodotvorno raspeta između helensko- latinskog kulturnog žarišta i balkansko-vizantijskog vidokruga, ima sve predispozicije da iz bogate i raznovrsne kulturne baštine iskoristi i funkcionalizuje, a ne nikako zloupotrijebi u cilju mitomanskog, sve svoje iskonske vrijednosti i saznanja. Jedino tako može doći do oplemenjivanja svih kulturnih slojeva, intencija i smjernica na početku XXI stoljeća, i to u građanskom smislu. Ovu tezu nadmoćno potvrđuje i Lisjen Goldman kada kaže da ono što tražimo u saznanju prošlosti, isto je ono što tražimo u saznanju modernih ljudi. Slijedeći uslovljenost mita, sadašnjost i perspektivu, sjetimo se sveštenika Sugera, opata Sen Denija, koji je u kovčeg odloženu i naprašenu antičku vazu iznio na svjetlo dana i onako staru i iskrzanu odnio juveliru da je popravi. Izliječenu od temporalne istorije i, kao novu, sa starim ornamentima, postavio je u inovirani enterijer jedne katedrale.

Krajnje je, dakle, vrijeme da crnogorska kultura, lišena kompleksa snishodljivosti, servilnosti i plemenske samoljubivosti, odmota i razvije svoju sredozemnu zastavu. Na njoj ne smije biti mjesta za, nadam se, marginalizovanu ekspanzionističku ili bilo koju drugu antidemokratsku i nacionalističku heraldiku, pa bilo da ona dolazi i iz našeg nacionalnog bića. Vrijeme za takav zaokret nije beskonačno. Potrebno je već sjutra porinuti jedrenjak pod imenom Crna Gora u svoje povrnuto sopstvo, sredozemnu pučinu, more različitih ideja, kultivisanih uticaja i suprotstavljenosti, naučne konkurencije i otvorenosti. Takav bi brod bio isuviše jak za opasne udare sa strane, otporan na balkanske virove i maglu nacionalnih samoljubaca. Ipak, u njegovoj palubi naići ćemo na slijepe putnike. Njih karakteriše plemenska frustriranost, deseterački način mišljenja, anticrnogorski fanatizam, rigidno komunističko sljepilo, a ima i onih ideoloških restlova kojima nacional-romantičarska arheologija služi kao profesionalni prioritet odnosno honorarni patriotizam. Bez obzira na idejne razlike, svaki korak Crne Gore u pravcu mediteranske porodice naroda i kultura njima predstavlja prepreku za, realizaciju prevaziđenih, ali opasnih nauma.

Sartr je 1940. godine, u jednom autobiografskom spisu, zabilježio: Filozofija u mom životu ima zadatak da me štiti od ratne melanholije sumornosti i tuge, ali tada se nijesam trudio da život spašavam pomoću svoje filozofije, što bi, bilo pokvareno, niti da život prilagođavam svojoj filozofiji, što bi bilo pretenciozno, već sam zaista osjetio da su moj život i moja filozofija jedno. Shodno tome, ni mi, valjda, nijesmo u zabludi da svoju, sukobima opterećenu, sadašnjost i krhku budućnost spašavamo i ispravljamo procesom naprasnog približavanja Mediteranu, jer bi to bilo licemjerno, niti da svoju mediteransku izgubljenost naprečac prepoznamo i ugradimo u životnu filozofiju i kulturu, jer bi to bila improvizacija najnižeg stepena. Ostaje da uvidimo kako je mediteranska filozofija sjedinjavanja suprotstavljanog zapravo najznačajniji postulat približavanja crnogorske kulture sferama svjetskosti u liberalnom – a ne globlaističkom – značenju te riječi.

U cikličnom slijedu na relaciji istorija, mit i kultura, neophodno je da naš puls napokon osjeti da mit, kao okvir povoljne ili nepovoljne ali stvarne istorije i istorija, kao potrošeno vrijeme, nijesu jedno te isto. Zato u sistemu prožimanja mita, antimitomanije, novog sagledavanja istorije i slobodnog odnosa prema njenim zabludama i otkrovenjima, možemo projektovati svoju kulturnu baziliku. Udaljena od balkanske letargije, u njoj bi omamljujuća ali ne i uspavljujuća mediteranska liturgija zaglušila neartikulisanost tuđinskih pretenzija ali i krike naše prošlovjekovne naivnosti i sadašnjih pokušaja lokal-patriotskog zatvaranja crnogorske kulture, posebno književnosti.

Takvi tonovi sredozemne muzike spriječili bi nas da slijedimo ponuđeni obrazac za opstanak B. Katafija sa početka priče. Do tada će eksponati iz neke antikvarnice, živi kao mi, čekati da jedni drugima proreknemo, objektivizujemo prošlost i mediteransku perspektivu.