Što se mene tiče: evo vama programi školske lektire i biblioteke pune Andrićevih fake smećarskih mudroserija i Njegoševih kvazifilozofskih masturbacija nad sudbinom nacije i vjere; to nikada nije i nikada neće biti moje. Ne. Moja su tri minuta Hate My Way i dva vriska Kristine Hersh.“ (Završni dio kolumne Andreja Nikolaidisa Sve što možeš plattit novcem bezvrijedno je, objavljene na portalu Žurnal, 7. avgusta 2022).

Prije nekoliko godina mi je zatražena recenzija italijanskog prijevoda jednog romana Andreja Nikolaidisa. Stigavši do trećine teksta, odustao sam. Ne, nije jedini razlog što sam bio zakoračio u šezdesete, pa mi je i vrijeme za čitanje razlog strožijih odabira lektire već što nisam našao mnogo (da ne kažem ništa u tom romanu). Nije me ubijedila ni bilješka na poleđini korica da je preveden na više jezika te pobrao podosta nagrada. To velim kao da mi je od pomoći u odustajanju od čitanja te proze bio i onomad živi italijanski klasik Raffaele La Capria (1922-2022), koji je i u dubokoj starosti tvrdio da mu je više no lako odustati od kupovine knjiga proze već nakon čitanja nepune stranice. A govorio je, u više navrata, i o gluposti stada savremenih čitalaca. (O tom argumentu sam svojevremeno pisao, i ne znajući da u Italiji imam istomišljenika o neformalnom ali vidljivom savezu izdavača, korporativnih medija i pisaca).

Ne, ne bih pročitao ni gore pomenuti Nikolaidisov članak, da mi jedan prijatelj dijasporac, koji nalazi vremena za praćenje portala iz nekad nam zajedničkog tamo, ovih dana nije poslao link (https://zurnal.info/clanak/sve-sto-mozes-platiti-novcem-bezvrijedno-je/25247). Naravno, uz svoje obavezno šta misliš?

Šta mogu da mislim o članku kojim autor glorifikuje Kristine Hercsh, ako nisam dorastao njegovom poznavanju pop-muzike? Istina, kako veli i onaj moj dijasporac, ne znam kakve osobite veze ima sa K. Hercsh Psalam Georga Trakla. Svejedno, ako autor vidi tu vezu, neka mu bude. Ali, kako da razumijem razlog završnog, dakle zaključnog dijela Nikolaidisovog osvrta na svoju omiljenu umjetnicu:

Što se mene tiče: evo vama programi školske lektire i biblioteke pune Andrićevih fake smećarskih mudroserija i Njegoševih kvazifilozofskih masturbacija nad sudbinom nacije i vjere; to nikada nije i nikada neće biti moje. Ne. Moja su tri minuta Hate My Way i dva vriska Kristine Hersh.

Već odavno sam oguglao na sve moguće “detronizacije” Andrića (ima li zadnje šuše od pera koja se nije oglasila “povodom”?), takođe na nekritička posmatranja Njegoša pjesnika i državnika, a bez prethodnog razmišljanja. Tek ponekad reagujem, kao u slučaju Martensove biografije Ive Andrića te Basarinog Kontraendrofina, to jest prozne zbirke nebuloza na Andrićev račun, zasnovane i na rđavo skrivanoj zavisti piscu većem i značajnijem od autora tog pseudoromana. To činim i sada, naravno polazeći od pitanja: Ako autor tvrdi da postoje Andrićeve mudroserije, zašto nije naveo barem neke? Na kraju krajeva, zar su svi čitaoci Nikolaidisovog članka poznavaoci Andrićevog opusa? Isto važi za Njegoševe kvazifilozofske masturbacije. Npr? To su te-i-te…

Treba li da budemo psiholozi po struci pa da se zapitamo šta je kreativna nemoć? I kako se manifestuje zavisno od ličnosti pogođene istom? Možda je odgovor jednostavniji nego što zamišljamo? Ako u sebi osjećam kreativnu nemoć, koja podrazumijeva svijest da svojim djelom nikad neću doseći kvalitet djela nekih mojih savremenika ili prethodnika, zašto da u sebi ne povećam proizvodnju pljuvačke? Uostalom, imam i učitelja, dakle Basaru?

Treba li budemo psiholozi pa da se zapitamo kako se manifestuje takozvana fiks-ideja? Dakle ona koja me vodi, ma šta mislio ili činio, da se uvijek vratim na isto polazište bez obzira što me vodi u katastrofu. Ceterum censeo Carthaginem delendam esse, na kraju svakog svog govora, nevažno na koju temu, ponavljao je Marco Porcio Catone. U svom slučaju Catone Nikolaidis, opterećen kompleksom niže vrijednosti, nastoji da razruši Andrića i Njegoša. Kažu da je poznat, priznat. (Jesam li dobro shvatio da Nikolaidis u Crnoj Gori ima status istaknutog umjetnika? Je li to podrazumijeva i neki konstantan prihod?)

Ali, to nije sve. Stigao mi je, sa iste adrese, još jedan link ( https://zurnal.info/clanak/kako-je-andrej-nikolaidis-postao-drzavni-neprijatelj-crne-gore/25253 ), objavljen 24. avgusta. Ako ga otvorite, lako ćete ustanoviti da je sa Žurnala. Svježe objavljeno, 24. avgusta. Iako aktuelna, pomalo je bajata informacija Ministarstva kulture Crne Gore:

Ovom prilikom ukazujemo da Ministarstvo kulture i medija neće sarađivati i davati dodatni prostor onima čiji govor vodi podjelama, ekstremizmu i dodatnom zaoštravanju odnosa u društvu. Posebno naglašavamo da ćemo u skladu sa svojim zakonskim ovlašćenjima preduzeti sve mjere i radnje u cilju zaštite državnog, kulturnog i nacionalnog identiteta Crne Gore, a Petar Drugi Petrović Njegoš je nesumnjivo jedna od najistaknutijih ličnosti naše države.

Ako stavimo u utrku u nonsensima zaključak Nikolaidisovg teksta i ukazujemo Ministarstva, koji tekst bi pobijedio? Kome to jedno Ministarstvo treba/mora/hoće/neće da daje dodatni prostor? Kažu i da će se založiti da se izglasa zakon prema kojem se status istaknutog pisca može oduzeti. Ali, zašto da razglabam o tome, još manje o onima koji takav status prihvataju. (Ako te istaknu, šta to zapravo znači?)

Dalje… U Kako je Andrej Nikolaidis postao državni neprijatelj Crne Gore stoji da je pokrenuta politička i medijska haranga na autora članka. (Ko može iskazati slaganje sa takvim akcijama? Niko normalan!) Ali, ako u sebi još uvijek imamo sačuvanu barem česticu zdravog razuma, možemo li ravnodušno čitati izjave podrške Nikolaidisu? Meni se čini da su svi njegovi branioci (među njima je, naravno, i Basara, koji bi, čini se, vrlo rado bio u takvoj situaciji; tu je, nažalost, i Viktor Ivančić, koji valjda i jaranski brani AN), od Helsinškog odbora do PEN-a BiH pročitali samo zaključak pomenutog članka. Sve te odbrane, velim to bez ikakvog čini se, ne polaze od sadržaja “poruke” o Andriću i Njegošu, ne analiziraju jezik tog teksta, već u ime slobode izražavanja podržavaju jednu u osnovi vulgarnu, k tome i neutemeljenu izjavu. Nonsens na nonsens – kakva li će na koncu ispasti kula za odbranu AN? A blesav iskaz je blesav, bio napadački (kao što su oni u Mreži, brutalni – protiv AN) ili bio odbrambeni?

Rado bih rekao: “Čuju li Andrićevi brojni čitaoci diljem zemaljskog globa besmisleni lavež na pisca?”

Ali, neću to da kažem. I to bi bila besmislica.

Bolje će biti da zaključim: Ako Nikolaidis, kako tvrde njegovi branioci, piše i djeluje protiv fenomena nacionalizma, onda velim moj naklon. Ali neka odabere bolja, efikasnija sredstva. Ako mu to dopušta njegovo mentalno stanje, neka se zapita (i ne samo on u balkanski suludoj utrci u vulgarizaciji ipak značajnih ličnosti), da li bi neki Francuz, i ako bi mislio da je danas npr. jedan Pierre Corneille patetičan, to objašnjavao na njegov ili, recimo, na Basarin način.