Pratio sam vrijeme Mihaila Gorbačova od trenutka kad ga je Jurij Andropov postavio za čovjeka koji će uvesti CCCP u novo doba pa do kraja njegove politike. Vrijeme “perestrojke” bilo je zanimljivo i radosno. CCCP je postao prijatelj Zapada. Išao sam autom iz Moskve – gdje sam bio baziran – u Njemačku. Na automobilu sam imao ruske tablice. Ljudi su mi veselo mahali na Autobahnu. U vrijeme Gorbačova i njegovog CCCPa. Nijemci su prestali bojati se CCCP-a.
Put Gorbačova za koji mu je Zapad pljeskao i obožavao ga bio je – političke promjene, a o ekonomiji se nije govorilo na sjednicama Sovjeta. Prilikom posjeta Kini objašnjavao je Gorbačov Dengu kako Kina mora krenuti u političke promjene. Bilo je u to vrijeme Tiananmena. Deng je mislio suprotno – prvo treba krenuti u ekonomske promjene pa kad ljudi izađu iz siromaštva tek onda u političke. Vrijeme je pokazalo kako je Deng bio u pravu. Sovjetski savez se raspao i svi ratovi na prostoru nekadašnjeg CCCP posljedica su politike koja je zanemarila ekonomske promjene a koju je započeo Gorbačov. Za ekonomiju CCCP koja se raspadala Gorbačov nije imao rješenja. No, da li je Zapad bio iskren prema njemu? Da li bi Zapad jednako aplaudirao Gorbačovu da je poput Denga CCCP ekonomski otvorio te bi CCCP postao ekonomska velesila poput Kine danas – pitanje je koje nema težinu stvarnosti. Ako gledamo kako se odnos Zapada promijenio prema Kini od momenta kad se pljeskalo Dengu na čelu siromašne zemlje pa do danas kad se Kina pretvorila u ekonomsku velesilu koja je u nekoliko modernih tehnologija naprednija od Zapada daje pitanju “sto bi bilo” o Gorbačovu ipak neki smisao. Ime Gorbačova ostat će u povijesti. RIP