Zajednički identiteti počivaju na zajedničkim narativima, vrijednostima, normama i pravilima ponašanja. Vrijednost brojnih običaja i tradicija jest upravo ta, da posreduju zajedništvo i lojalnost.

Što se tiče kapitalističkog tržišnog gospodarstva, ono funkcionira i bez zajedničkih vrijednosti i temeljnog povjerenja među ljudima. Zato i može funkcionirati na globalnoj razini. Središnja pretpostavka današnje ekonomije je homo oeconomicus, egoistično biće bez društvenih vezanosti (there is no such thing as society, M. Thatcher), uvijek racionalno i proračunato, neprestano kakulirajući koja mu strategija donosi najveću korist. Instrumenti tržišta ne mogu prisiliti sudionike na poštenu suradnju, budući da u tržišnoj ekonomiji postoji mnoštvo situacija gdje homo oeconomicus želi obmanuti i prevariti, jednostavno zbog toga jer mu se isplati, jer može, zato jer se neće sankcionirati. No, kada je previše onih koji se ne drže pravila, tada nestaje temeljnog povjerenja i mijenja se ophođenje. Tada vlada opće nepovjerenje. Preporukama znanstvenika se ne vjeruje (ne znamo na čijoj je platnoj listi), svaki sastanak s poslovnim partnerom se dogovara pismenim putem, neke firme prate svaki korak svojih zaposlenika, svako rukovanje, svaku stanku, svaki odlazak na toalet. Kada se u vrijeme korone uredski posao preselilo doma (homeoffice), procvat je doživjela prodaja softwarea za špijunažu koji poslodavcima omogućuje da prate aktivnosti na kompjuteru svojih zaposlenika.

Škotski ekonomist Adam Smith svom kapitalnom djelu o ekonomiji stavio je uz bok isto tako opsežno djelo o teorijii etičkih osjećaja. Smith je bio uvjeren da „nevidljiva ruka tržišta“ funkcionira samo u okruženju u kojem postoje pravila ponašanja čije pridržavanje tržište ne može jamčiti. Njegova slavna teza da slobodna tržišta uvećavaju opće blagostanje, počivala je dakle na njegovoj pretpostavci da se čovjek NE ponaša kao egoistično proračunati homo economicus, već kao biće zajednice čiji je egoizam obuzdan lojalnošću. Međutim, Smith je potcijenio, odn. nije mogao znati u kolikoj mjeri razuzdana tržišta i razularena jagma za profitom mogu uništiti vezanosti zajednice. Ekonomija, čiji je središnji motiv da novcem stvara više novca, počiva na hladnoj kalkulaciji za koju tradicija, običaj, religija i moral ne igraju nikaku ulogu, oni zapravo smetaju. Sve veća nejednakonst narušava povjerenje, suosjećanje, osjećaj za zajednicu, jer se osobe koje žive u drugačijim okružjima i pripadaju različitim društvenim skupinama više ne susreću, i ne osjećaju se dijelom cjeline. U ranom kapitalizmu novi je poredak vodio slomu zajednica, razaranju zajedničkih dobara, iskorijenjenosti čovjeka istrgnuta iz poznate okoline i predana strojevima takt kojih mu je određivao život.

No, već je Aristotel znao da bez osjećaja zajedništva demokracija ne može preživjeti. Bez određenog fundusa zajedničkih vrijednosti, ne postoji ni res publica, zajednička javna stvar o kojoj bi trebalo demokratski raspravljati. Ono što čini jezgru žive demokracije, da većine odlučuju o vellikim potezima politike, time gubi svoj temelj, a demokracija se svodi na liberalni poredak za zaštitu pluralnosti i prava manjina. Umjesto demosa, velike poteze politike određuju utjecajne interesne skupine. Bez zajedništva vlada ono što je ordoliberalni ekonomist Alexander Rüstow nazvao „gospodarska teologija“ laissez-faire liberalizma, vladavina tržišta i velikih korporacija.

Priznavanje važne uloge koju tradicijska i kulturna obilježja imaju za koheziju društva, spada u središte konzervativnog idejnopovijesnog naslijeđa. Duhovni otac te struje, irsko-britanski filozof Edmund Burke, upućivao je na mudrosti sadržane u tradiciji bez kojih bi se društva raspala (nije slučajno da grčka riječ ethos znači: navika, običaj). Konzervativni sustav vrijednosti, orijentiran prema zajednici, naglašava značenje vezanosti i pripadanja, a time je kako u tradiciji radničkog pokreta, tako i u tradiciji klasičnog konzevativizma, kojeg je početkom 2020. pokojni britanski publicist Roger Scruton nazvao „filozofija pripadanja“.

Taj vrijednosni konzervativizam, međutim, nema ništa zajedničkog s političkim konzervativizom, dakle sa strankama koje se nazivaju konzervativnima. Za politički konzervativizam strukture vlasništva, kapitala i moći uvijek imaju prednost pred održanjem zajednica. Margaret Thacher npr. slovi za konzervativnu političarku, premda su rezultati njene politike bili pljuska u lice svim klasičnim konzervativnim vrijednostima. Angela Merkel iz kršćansko-demokratske unije stoji za fleksibilnost, gospodarski liberalizam, globalizaciju i visok stupanj imigracije, dakle za politiku koja slabi koheziju društva i rastače vezanosti koje pružaju oslonac i stabilnost. Vrijednosni konzervativizam za protivnika ima ne samo konzervativne stranke, već i lijevi liberalizam: njemu su ljudi s vrijednosno konzervativnim stavovima zaostali. No, oprositi se od reakcionarnih tradicija nešto je posve drugo no klicati raspadu svega što znači zajedništvo, a u korist egoizma individue ili moćne interesne skupine.

Kada je ovdje riječ o konzervativnim vrijednostima orijentiranima na zajednicu, tada se ne radi o reanimaciji zatucane slike svijeta gdje se žena zatvara u kuhinju, homoseksualnost smatra bolešću, a najplemenitija od svih građanskih vrlina je potčinjavanje i poslušnost autoritetu. Radi se o tomu da razumijemo zašto je većina ljudi vrijednosno konzervativna i zbog čega imaju pravo.