Nariču na pozornici dvije žene čitajući jedna drugoj svoje uglavnom slabo razumljive pjesme. Mlađa govori teatralno, rukom popravlja kosu svako malo. U jednom času ispruži je prema kolegici – Stani. Majstore dajte malo dignite reflektor da mi lice nije u polusjeni. Trebaju mi dobre fotke za fejs.”
– Ah, onda ću ja biti u sjeni – veli starija, pa se digne i privuče barsku stolicu bliže kolegici.
– Izvinite. Sad ćemo nastaviti naš poetski dijalog – mlađa nastavi dramiti nešto o ljubavi ispod ljubičastih oblaka koji su u davninama bili česti nad Europom, a sad ih više nema ili su rijetki jer su ih popalili Cigani zbog toga što su dobri za potenciju.
Starija, koja je zapučku nosila broš od skoro pola kvadrata nastavi meketati o nekim velikim zelenim magarcima na kojima su jahali nomadi, naravno najviše mladi Ciganski prinčevi za rane feudalizacije davnih barbarskih država. Ti si se magarci s lakoćom popeli na svako brdo, uzvisinu, strmu stijenu. Gotovo kao divokoze. To je bilo važno jer su na tim vrhuncima bili kameni dvorci a u njima princeze koje su ih jedva čekale. Kad bi sišli s magarca novopridošli prinčevi bi se primili posla i oplodili Princeze. Život je i tada izgleda bio jednostavan.
– Tako je nastala naša pradavna kraljevska i aristokratska loza – grmjela je mlađa, dok je ispod pelerine ubrzano i uzbuđeno disala. Velike cice koje su se sada bolje vidjele zibale su se u zanosu.
– Zato je Europa zdrava. Zbog plemstva izvornog porijekla – lamentirala je starija.
– I zbog zelenih magaraca i ljubičastih oblaka – dobaci Zoran kojeg sam znao iz kvartovske birtije i koji me je ustvari pozvao na ovu, kako je rekao: ”poetsku veselicu”.
– Ima Balašević onu pjesmu o magarcu kojeg ne bi nizašto prodao – doda frčkavi iz reda ispred.
– Sad znamo zašto – Zaključi Zoran.

Nastupila je pauza, pa smo se Zoran i ja primakli šanku ne bi li pivom razrijedili teške poetske istine.
– Ovdje je tako svakog utorka. Divna stara birtija. Dođe, kako vidiš, čitava gomila pjesnika i pisaca svih uzrasta. To je naša poezija, literatura i kultura.”
I uistinu. Sve je bilo puno. Mnogi su nosili listove sa svojim uradcima. Neki teke a neki čak i čitave tomove, poneko se dičio i već tiskanom knjigom. Očito se većina i međusobno poznaje pa se druže uz isti interes hvaleći jedni druge kao jedinstvene i vrhunske književne izraze, mada je meni većina onog što sam do sada čuo djelovalo kao rapsodija trauma. No, ima i gorih stvari. Možda jednom stvarno napišem esej o poljskim zahodima, jednom od bitnih kulturnih instituta Srednje Europe, o čemu sam nedavno slušao veoma površne opaske u jednom ipak ozbiljnijem društvu.
Sad je uz mene na šank stala ona mlađa i naručivala piće.
– Tko ste vi – upitam je.
– Poetesa. I udata sam da znate.
– Pa čestitam, i na poeziji i na udaji.
– Ah. Sad je samo poezija važna. Mojeg muža ona gotovo uopće ne zanima. Samo alkohol i posao. Ja sam Marina.
– Darko, drago mi je. Nego, to o Ciganima, to je vaša ideja.
– Ah, ja vam godinama proučavam Cigane. Ne toliko otpad, šverc, krađe itd.,što je danas aktualno, nego njihove bajke i folklor.
– Onda to kasnije iskoristite u pjesmama?
– Ponešto. Važna mi je sloboda, a ona je u suštini ciganskog načina života.
Sad se Zoran popeo na pozornicu, noseći svoje pivo. Nisam ni primijetio kada je otišao. Očito je bio njegov red.
– Sada malo prave poezije – reče on nadmeno – Ovu pjesmu koju ću vam sada pročitati napisao sam prije dvije godine u šezdeset i dva dana. Stajao sam na Savskoj, preko puta tehničkog muzeja, nedaleko radnje u kojoj peku srdele. Sve je mirisalo kao da sam u nekoj svojoj dalmatinskoj kali. Znao sam da je to trenutak za ”Odu srdelici”, sigurno je da nikad neće biti boljeg…”
– Marina vi Cigane, Zoran srdelice. To je veliki raspon pjesničkih tema.
– Pa jest. Ma Zoran je genije. Budući Ujević ili Nazor. Iz njega izvire posebnost, miris njegovog kraja, Dalmacije. Ni zrno soli tu ne treba dodati.
– Moja baka imala je ljubavnika ciganina, zvao se Bingula.”
Oči su joj zasjale i malo je zadrhtala.
– Ma nemojte. A kada je to bilo?
– Pa negdje prije rata, 39′ ili 40′. Djed je pobjegao s ljubavnicom u Amsterdam, rekao je da ide tamo zato da u miru prevede neke knjige. Mama i ujo su još bili mali, pa je sve palo na baku. Bingula im je donosi drva za zimu i pomagao kao težak. Tako se to dogodilo.”
– Onda i vi imate tu auru, da, da, sad bolje vidim. Očito nisam slučajno stala do vas. Znate, slučajnosti ne postoje.”
– Slažem se – slažem: Nego na čemu je vaš muž, gemišti, pivo, žestice…
– Ma ne brinite za njega. Taj sve loče kao prase sa svojim dečkima s kojima gotovo svako večer igra mali nogomet. Poslije toga se nakrešu do kraja – sad je stavila svoju ruku na moju. Platim piće pa odemo k meni. Zoran je još žvakao svoje srdele.

*

Ujutro nisam našao Marinu i njezinu bijelu majicu u krevetu. Na njoj sam flomasterom napisao stih: Bingula je ljubičasti oblak. Ostavila je gaćice na kojima je bio otisnut mali zeleni magarac.