Ako je posthumna slava, kako tvrdi Balzak, „sunce mrtvima“, onda za Džona Lenona ne treba brinuti. On će zauvijek ostati na sunčanoj strani Brodveja.

OD BRODVEJA DO ZLATNOG HELLASA

„Ja nikada neću shvatiti ovaj grad. Što mi se bližim čini, i što mu sve bližim bivam, sve to više narasta tajanstvo u magli i od mene sve je dalje ime i riječ za ovu neznan živopisnu. Svijet kojemu pripadam – ne pripada meni. Ali mi hrani predanu težnju, za zdravljem lijepim i srećnom vedrinom. Po tome jesmo neki rod: baš tako, i on je sam, i jedan, na samoj međi među Svjetovima. A biti sam, pa zar to nije: u jednom trenu, u istom času, biti sa svima, sa svime“? Tako je nekada davno „indijanski poglavica“ pisao o Njujorku (ili o Sarajevu, svejedno). Dvadesetih godina prošlog stoljeća ovako se moglo pisati i o Berlinu, koji se u to vrijeme ponosio svojim tadašnjim nadimkom „evropski Njujork“.

Nije to bilo tako davno kada su iz Evrope doplovili „divlji“ i otjerali „pitome“. Kad bi se htio našaliti sad bih rekao da je i trava u mojoj avliji duža od američke historije, ali neću. Bolje ćutati, u ćutanju je sigurnost. Treba biti „nevidljiv“ i držati se Epikurovog (Epikuros) principa: „láthe biósas – živi skriveno“. A šta ako nas Indijanci ipak primjete? I kao da su me čuli, odnekud fijuknu strijela i zabi se u obližnje drvo. Prate situaciju i vrebaju, pomislih. Njihovo vrijeme još nije došlo. Nije došlo, ili je već prošlo.

Na samom početku njujorškog Brodveja naći ćete spomen ploču sa sljedećim natpisom: „Na ovom mjestu (godine 1664.) holandski kapetan Arčibald Kenedi podigao je prvu kuću i opasao je zidovima, bojeći se indijanaca koji su gospodarili Menhetnom“. Dok čitam natpis kao da čujem neke zvučne signale iz pravca iz kog je doletjela ona strijela. Zvukovi podsjećaju na graktanje tetrijeba. Malo bolje osluhnem: tetrijeb – jeste to je zov tetrijeba, govorim sebi preplašeno… Donꞌt worry, be happy. „Neke ptice nikad ne polete“, reći će tamo nekakav trampavi Trampo, kako bi umirio sebe.

Uprkos svemu, treba se nadati. U Danteovom „Infernu“ je zapisano: „Ne koristi doduše, ali hvaliti se treba. Znam čovjeka u Kristu: prije mnogo godina – da li u tijelu, ne znam, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg Neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti“.

Oko ove kuće duhova sa početka Brodveja nećemo puno „čačkati“, jer buditi duhove nije mudro. Ova nekadašnja „kuća na osami“ danas nosi br. 1, i sa njom otpočinje, ne samo Brodvej, nego i „American dream“.

Amerikanci sanjaju o onome što imaju, za razliku od većine drugih ljudi, koji sanjaju o onome što nemaju – i baš je to taj famozni American dream. Nema Njujorka bez Brodveja, kao što nema Mona Lize bez njenog osmijeha. Brodvej je osmijeh Njujorka. Njegov grohotan osmijeh na licu klovna, licu natopljenom suzama, zapisa davnih šezdesetih u svom potopisu V. Kolar. „Smeje se pajac jednog grada danju i noću, smeje se kad greje kosti na suncu, kad igra na pozornici, a reflektori s rampi skidaju znoj i šminku sa njegovog zabavno-tužnog lica. Brodvej je pozornica Amerike, obijesna igra bez hazarda i rizika. Brodvej je Amerika na pozornici“. Njujork je grad koji nikada ne spava, a te svoje besane noći provodi, uglavnom, na Brodveju. Šta je uistinu Brodvej? Kad se riječ „Broadway“ prevede sa engleskog, dobijete „Široki put“. Brodvej je, dakle, ulica. Jedna „Široka ulica“, koja se dijagonalno proteže kroz cijeli Menhetn. Presjeca svih dvanaest avenija. Počinje kod Prve ulice, a završava tamo negdje na drugom kraju Menhetna, kod 247 ulice. Te male ulice ili stritovi su „potoci koji se ulijevaju u Brodvej“. I avenije kao i stritovi su obilježeni brojevima. Na Brodveju ima puno malih i velikih pozornica, a tu je i kultni Medison Skver Garden. Ovdje i klupa može biti ponekad pozornica. Na jednoj takvoj klupi u njujorškom Central parku Emir Kusturica je snimio sjajan autobiografski dokumentarac. Ni Dijegu Maradoni nije trebalo puno prostora za njegove bravure. Neko će se dosjetiti (ako već nije) da tamo stavi tablu sa natpisom “Ovo je klupa na kojoj je sjedio Emir Kusturica“ i uzimati 1 dolar za pravljenje fotki. Posjetioci će tiho i skoro pobožno obilaziti oko klupe, dodirivati je prstima i u nju gledati kao u čudo. I to je Njujork. Misao ljudska nas čini velikim. Misao koja pretvorena u riječi ponekad izgleda kao niska bisera. One katkad žubore kao planinski potok i raskošne su ljepote. Te izgovorene riječi nas ponekad zadive svojom mudrošću. Andrić grad se prvo rodio u mislima Emira Kusturice, pa je tek nakon toga sazidan. Dugo se mislilo da tajna filmske umjetnosti počiva u rukama nekog virtouza sa kamerom. Krleža je svojevremeno izjavio „da je ljudska riječ u filmu ekvivalenat kamere. I kod Triffauta, i kod Buifiuela, pa čak i kod Goddarda sve se više javlja ljudska riječ u prvom planu. Kamera jeste kaleidoskop, koji se kameleonski prelijeva u svim bojama, ali je ipak još uvijek, bez ljudske riječi, gluhonijemi predmet“.

Prije par tjedana do nas su doprle tužne vijesti da je velikan francuskog filma Žan-Luk Godard preminuo u 91. godini života. Još jedna duga, baš duga filmska priča. Kao što smo za život našeg Arsena Dedića govorili „Sve bilo je muzika“, tako za život velikog Godarda možemo reći: „Sve bilo je, kao na filmu“.

„SORRY, BUT YOU ARE IN AMERICA!“

Ah da, na tren sam izgubio orjentaciju kao da se nalazim na Petoj aveniji. Ta famozna „Peta avenija“ presjeca Menhetn kao lubenicu na dvije polovine. Peta avenija dijeli Menhetn na istok i zapad, sjever ili jug, a sam Brodvej na „Donji“ i „Gornji“. Tu čovjeka zaokupira i pitanje o „onome prije i onome što je bilo poslije“. Tragična sudbina ovog umjetnika je svakako jedan od graničnika prema kojem mnogi vrijeme u Njujorku pamte na ono prije i na ono poslije smrti Džona Lenona. Živjeti cijelu vječnost, s uspomenom na nekoliko slika, na nekoliko ljeta na planinskoj rijeci, na nekoliko opijenih promrzlih zima pod neonskom rasvjetom grada. Ako je posthumna slava, kako tvrdi Balzak, „sunce mrtvima“, onda za Džona Lenona ne treba brinuti. On će zauvijek ostati na sunčanoj strani Brodveja.

Taj divni Brodvej je „niz blistave dugmadi na livreji Njujorka“. On svakodnevno, sam od sebe, pravi neponovljiv i čudesno lijep film. Neko će možda sad upitati, kako sam se usudio pisati to o Brodveju, a tamo nisam bio? Naš nobelovac Lavoslav Ružička je volio cvijeće i divio se Rubensu. Pazite sad ovo, uzgajao je cvijeće i imao bogatu privatnu kolekciju slika, a bio je daltonista. Kako je to moguće? Ponekad i okorjeli ateista zbunjeno i nemoćno slegne ramenima, te podigne pogled ka Nebu, u potrazi za odgovorom. Zašto i ovo ne reći? Čovjek je svrgnuti Bog, koji se na Brodveju osjeća kao na nebesima. Malo sam izokrenuo čuveni Lamartinov stih: „Lꞌ homme est un dieu tombe qui se souvieni des cieux“ (Čovjek je svrgnuti Bog koji se povremeno prisjeća Nebesa). Bog je nevidljiv i sveprisutan. U vrevi i šarenilu Brodveja Bog će se, prije ili kasnije, „ukazati“ prerušen u plesača na nekoj od brojnih pozornica. U hinduističkoj tradiciji je osmišljena jedna lijepa slika, kako bi opisala vezu između Boga i njegovog stvaranja. Bog pleše svoje stvaranje. On je Plesač, stvaranje je Ples. Ples je nešto drugo nego plesač, zato što bez njega nema plesa. U svojoj potrazi za Bogom čovjek razmišlja previše, umjesto da gleda i osluškuje. Posebno kada on posmatra ovaj „Ples“, koji mi nazivamo stvaranjem. Raduj se zato novim svitanjima, cvrkutu ptica, cvijeću i sigurno neće dugo trajati, dok njega ne ugladate, plesača osobno. U svojoj knjizi „Bog i rokenrol“ nekadašnji muzičar Arsenije Jovanović ovako opisuje Božje ukazanje koje se desilo za vrijeme njegovog boravka u Njujorku: „jedne večeri, dok sam sedeo za stolom i čitao Psaltir – Gospod je pastir moj i ničega me neće lišiti…-, najednom počnem da osećam, zbunjen i začuđen, onu prijatnu toplotu i ispunjenost, skoro identičnu osećanju kao kada se puši marihuana, a da pre toga više dana to nisam činio. Ta opijenost bez pića i konkretnog povoda, stala je da me obuzima sve više i jače i počela da prerasta u jedno, do tada nedoživljeno i gotovo vansebno stanje, samo sada već neuporedivo čistije, prijatnije i uzvišenije. Nije mi bilo poznato koliko je vremena proteklo u tom stanju, kada sam u mislima začuo poruku: „Čoveče, da li si svestan kakvu moć poseduje Bog i na koju visinu može da te uznese, bez ikakvog spoljnog uticaja, kada On to zaželi? Ostavi marihuanu i budi savršen. Od tog događaja, otvorio mi se jedan novi vidik. Bilo mi je jasno da je duhovni život, za mene, jedini put i cilj“. Monah Arsenije je Božje ukazanje doživio u Njujorku ili Novom Vavilonu kako ga neki nazivaju. Božanski impulsi koje je osjetio te noći, zauvijek su promjenili život ovog talentiranog umjetnika. Nedugo nakon toga se zamonašio. „Prosvjetljenje“ mu je pomoglo da se oslobodi i pobjegne iz carstva opijata. Nije stao na tome. Nije dovoljno spasiti samo sebe, treba i druge spašavatiti. Kroz svoje „spiritualne seanse“ neumorno ukazuje na opasnost i razorno djelovanje opijata. Da smo imali ranije malo više ovakvih ljudi bili bi spašeni Džim Morison, Vitni Hjuston ili barem glumica Sonja Savić.

„GO EAST, YOUNG MAN“

„Starac i more“ kao art-motiv u literaturi nije rijetkost, a ovjekovječio ga je nikad prežaljeni Ernest Hemingvej u istoimenoj knjizi za koju je dobio Nobela. Tako se i ovdje, nekako sama od sebe, odigrala jedna zanimljivu scena u njujorškom Bateri parku. Tu je jedna klupa s pogledom na ocean i starac kojem putopisac priskače u pomoć. Pruža dlan i hvata naočale starog profesora, koje su kliznule skupa sa listom papira i kovertom niz njegova koljena. Prepoznaje slova na štembilju koverte, „Nikaragva“. Pisma iz Nikaragve dobija još jedino pjesnik Marko Tomaš. Na listu je ispisan neki kratki tekst. Na brzinu pročita: „Go East, Young Man“ ili u prevodu „Pođi na Istok, mladi čovječe!“ Opet taj zagonetni i mistični „Istok“.

„Putuj na Istok, mladiću!“ Šta je pisac želio reći? Je li i stari profesor „dijete sa Istoka“ kao Ivo Andrić? Nemoj dozvoliti da te Njujork zaslijepi svojim blještavilom i svojom veličinom, govori promuklo i kroz šapat zagonetni profesor. Stara Atina je imala jedva pedeset tisuća stanovnika, a izmislili su filozofiju, demokraciju, teatar i dramu, i na koncu konca evropsko „osjećanje za mjeru“. („Evropsko osjećanje za mjeru“, rekoh li? Hm. Šta li bi rekao na ovo bivši njemački kancelar Gerhard Šreder?) Dakle, izmislili su sve ono na čemu počiva današnja civilizacija. Pa i sama riječ demokracija je „čedo Hellasa“. Ova kovanica je sastavljena od riječi demos-narod i crates-vladati.

Ne dozvoli da te Njujork zaslijepi svojim svjetlima i svojom veličinom. Nije poenta u veličini, savjetuje profesor i dodaje: „Go East, Young man“. Kaže da često do duboko u noć sjedi tu na klupi i poput helenskih filozofa nijemo zuri u ocean i divi se njegovoj „mudrosti. Ponekad ostane i do svitanja. Tek kad začuje kukurikanje prvih pijetlova sa Long Ajlenda ustaje sa klupe. Pravi još jednu šetnju Ruzveltovom obalom i odlazi na spavanje. (Da, pjesma pijetlova. Ima toga i danas. Slavni američki skijaš Bodi Miler, na primjer, ima na svom posjedu kokošinjac.) Na Long Ajlendu, da podsjetim, živi holivudska krasotica Meril Strip, pa i nije čudo kad u zoru „zapjevuše“ pijetlovi. Da, da. I „pjetlići“ su ponekad u krizi, kao toranj u Pizi.

I ovo vam moram reći. Uvjek sam se divio ljudima koji „oru“ ocean, a ipak nisu gladni kruha.

Artur Rembo je ovako pisao o tim zaljubljenicima mora i njihovom „kruhu sa sedam kora“:

I od toga doba sam se kupao u Poemi

Mora, zvijezda punoj, i mlječnoj, koja guta

Zelen azur, gdje, katkad, silazi zamišljeni

Davljenik što, zanesen i blijed, tu dopluta.

Njujork je kosmopolitski grad. Iako su njegovi stanovnici migrantskog porijekla (svi su odnekud došli), oni se u dubini duše osjećaju ponosnim Amerikancima. Ali sve te razne i različite klase, boje kože, vjere, i društvene grupe imaju jednu zajedničku crtu: svima treba novca i svima mnogo više od onoga što imaju. Amerika je „zemlja jednakih šansi za sve“. Evo, pomenuo bih da jedan rođak našeg političara Fahrudina Radončića na Menhetnu ima svoj privatni hotel. Dakle, jedna familija koja uspješno vodi biznis u Sarajevu, bit će isto tako uspješna i u Njujorku. Takva je bila nekad Amerika. Zemlja „jednakih šansi“, otvorena svima koji nešto mogu ili znaju. U svakodnevnoj trci za dolarom se čini kao da su Amerikanci zaboravili na ovu svoju parolu iz šezdesetih godina. Možda se Amerika na koncu pretvori u „zemlju propuštenih šansi“, a to niko ne želi. Zato čežnjivo tragamo za onom lijepom Amerikom, Amerikom Boba Dilana. Sada su profit i dolar na tronu, i vladaju Svijetom. Novac je vidljivo božanstvo, preobražaj svih ljudskih i prirodnih osobenosti u njihovu suprotnost. Rijetki su oni koji mogu odoljeti strasti za novcem. Novac je, po Šekspiru, „otuđena mogućnost“ čovječanstva. A gdje se izgubi „romantika bez pauze“? Šta je sa onim kultnim serijalom „Veče, vino, pijanino“? Ne budimo naivni, za sve treba novac.

I sami pisci su zbog novca često pred „ispitom savjesti“. Paul Valéry (u knjizi „Malarme & Melanž“) to ovako objašnjava:

„Nekorisno je govoriti o bogatim piscima jer takvi mogu postati (prema definiciji) samo zahvaljujući nejednakosti ekonomskog poretka. Ukratko, Homer je prosjačio; Vergilije je s Horacijem laskao; Vijon je krao; Aretino je znao mnogo toga… Pod Lujem XIV traži se podrška. Koliko parazita pod Lujem XV! Balzak se iscrpljuje znalačkim neuspesima. Lamartin moli. Verlen živi od zaliha i milostinje. Mnoštvo drugih postaju službenici, urednici, čak zamjenici šefova. Kod Armije, u Sudstvu, kod Crkve, u Opštini, svuda ima kakav pisac; ponekad slavan pisac, kojim se diči sva administracija; Uismans je davao veliki sjaj Općoj bezbjednosti.“

Novac ne bi bio tako bitan i njegov se uticaj ne bi tako mnogo širio među ljudima, da ne nasjeda na jednu vrlo bitnu čovjekovu osobinu a to je pohlepa. Božanska sila novca leži u spajanju i zbratimljavanju nespojivog. Jer kao što novac kruži društvom, u vidu plime i oseke, koji posjeduje sposobnost preživljavanja u vidu prenošenja imovine iz generacije u generaciju, tako i zlokobna povijest kruži, s velikim potencijalom svoga ponavljanja. Novac je „otuđena mogućnost“ zato što svaku od svojih moći pretvara u nešto što ona nije, to jest u njenu suprotnost.

Naš nobelovac I. Andrić je ponešto i o dolarima zapisao: „A preko stola, kao slučajno prosuti, nižu se, sve u potiljak, četiri stotine i jedanaest amerikanskih zlatnika od po dvadeset dolara. Svi su jednaki: široki, teški, nekako topli i mesnati, kao da životni sok kruži u njima, kao da dišu i rastu. Samo oštri reljef pisama i likova na njima pokazuje da je to novac i mrtvi metal. Na jednoj strani krupna boginja Slobode, na počelici joj piše Liberta, a na drugoj amerikanski grb, sa sitnim ali jasnim natpisom Ex pluribus unum. Sve je to uvek isto, ali može da se čita satima, danima, godinama, kao čudesna knjiga koja se sama produžuje i obnavlja. Tako se pružaju ti krupni Amerikanci u krivudavom nizu: zlatna vojska u pohodu preko rumenih, belih, ljubičastih visova i ravnica od nakita i banknota“.

Kroz ovaj tekst provejava nostaligija za Brodvejom šezdesetih i sedamdestih godina koji, plašim se, nećemo više nikada pronaći. „Prohujalo sa vihorom“. U utrci sa vremenom ćemo, prije ili kasnije, svi biti poraženi. Ljudi, u biti, i nemaju drugog protivnika.Vrijeme je naš najveći neprijatelj. Gore pomenuti savjet „Idi na Istok, mladiću“ je koristan, ali ja bih radije otputovao prema zapadnoj obali Amerike, i to legendarnom „Rutom 66“. Eh, da mi je sada otići u toplu kalifornijsku mjesečinu, gdje cvatu naranče i gdje luksuzni Kadilaci jure alejama palmi i kaktusa. Vratiti vrijeme unatrag i tamo otputovati, tamo gdje je sve počelo. Gledati kako „bijesno ržu i propinju se“ skupocjeni i lijepo lakirani Ford Mustanzi koji su simbolizirali taj spoj Divljeg zapada sa novim stilom života . To je bio Ameriken Drim koji smo svi sanjali i Amerika koju smo voljeli, govorim sebi dok umjesto kiše, biblijske metafore pljušte po Brodveju. Da li je ta Amerika, Amerika izgubljena u struji vremena, vrijedna pamćenja? Grčka tragedija ili pak njemačka komedija se pamte, a hitovi „Njujork, Njujork“ (F. Sinatra) ili „Englez u Njujorku“ (Sting) se vole. Vole se, jer smo takve hitove slušali sa Amerikom u srcu. Nešto pamtiti i nešto voljeti, ni blizu, nije isto. Između ove dvije riječi se ponekada otvori ponor, kao Grand Kanjon dubok ponor.

Za sami kraj ponovo riječi indijanskog poglavice, jer Menhetn je bio njihov i nadati se da će nekad u budućnosti ponovo biti njihov:

„Jednom kada zadnji Indijanac nestane i kada sjećanje na njega bude kao sjenka oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh mog naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčinog srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem – sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što Bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati – naš Bog je isti Bog.“

(Iz pisma koje je 1854. godine indijanski poglavica plemena Sijetl uputio predsjedniku SAD-a Frenku Pirsu, kao odgovor na ponudu da SAD-e od Indijanaca otkupe njihovu zemlju – u zamjenu za rezervat)

I evo, „uz Brodvej – niz Brodvej“, šetnjom laganom stigosmo i do kraja ovog teksta:

Ja nikada neću shvatiti ovaj grad. Što mi se bližim čini, i što mu sve bližim bivam, sve to više narasta tajanstvo u magli i od mene sve je dalje ime i riječ za ovu neznan živopisnu…

Sarajevo, jesen 2022. godine