Volim sjenovitu melankoliju Irene Vrkljan, toliko da sam ljetos ponovo pročitala njenu Sabranu prozu, a zaključno čitam Dnevnik zaboravljene mladosti koji me vraća njenim počecima, dnevničkim zapisima iz 1957. do 1966. godine. Sve vrijeme imam osjećaj da kroz tanku firangu virim u nečiji stan u kom se u građanskim interijerima naziru obrisi tuđih života, nekako poznati.
Nailazim jutros na zapise iz 1960. mučne trenutke raskida braka sa pjesnikom Z.G. Piše:
„Ne želim više ovozemaljske radosti zajedničkog života, ne smeta mi ta hladnoća, jer i ja znam biti hladna, ravnodušna. Više mi smeta okrutnost spoznaje da sam krivo odabrala i da sam to znala.
…Zaista se ne znam braniti i sve što činim, uglavnom je krivo. Ne mogu pronaći neko oružje, jer ravnodušnost je neranjiva.
…Plakala bih dugo, mjesecima, možda pomalo i zbog sebe, ali najviše zbog tuge što je ona prekoračila prag smirenosti i što je ništa više ne može poštedjeti od patnje.
…Varaju me otvoreno i bezobzirno. Varaju me zbog moje prostodušnosti, moje naklonosti, a ponešto i zbog sebe. Misleći da sam slijepa, utiru put svojoj patnji. Budite mirni, ne trebam vas, ne želim vas. Ni kao suputnike, ni kao prijatelje.“
Poslije piše o procesu oporavka, izlascima u društvo, činu skidanja prstena, prilagodbi. Svatko tko se nakon života u zajedništvu, nakon raskida ili smrti partnera našao sam (o tome pak Irena Vrkljan, pedesetak godina kasnije piše u sjajnom Protokolu jednog rastanka) zna kako te nenadana samoća u očima drugih ljudi potpuno promijeni, kao da si odjednom postao netko drugi. Sve treba definirati drugačije, uključujući i stare krugove prijatelja koji ne znaju točno kako bi se ponašali, kome bi ostali odani, za čiju bi se istinu opredijelili, koga podržali. Rastanci su bolni za sve, jer preispituju stvari iznutra i izvana, kao da nije dovoljno mučna borba s unutarnjim zmajevima, pustoš i neprestana bol od koje ne možeš spavati ni disati. Ništa više nije isto, sve treba iznova graditi.
Hoću li se ikad bezgranično sigurna smijati, odmoriti i spavati… pita se Irena Vrkljan. Moj odgovor je da vrijeme ipak puno toga ublaži. Zaboravila sam, jer rado zaboravljam sve što me jako boljelo, to je pitanje opstanka. Ali čitajući jutros ovaj dnevnik shvaćam da se od takvih stvari nikad ne možeš sasvim udaljiti jer zapeku svaki put kad te nešto na njih podsjeti. Oni koji su mi bliski o tome ne govore. A ja se pretvaram da se više ne sjećam kako sam svojevremeno jedva preživjela.
radio gornji grad 
