Zaspem tako prvi san i sanjam, kod najbolje prijateljice sam u nekom selu pored Beograda. Ma nije pored Beograda, prije Novog Sada, al neka bude Beograda, san je. I sanjam svi njezini tako fini i evo listopad će, a ja se smrzavam u nekoj haljinici što sam je uzela u Desiguala, al neka, od nervoze i tuge sam smršavila zadnjih dana, pa mi lijepo stoji, čak i na koljenima, a moja je baba govorila da bez salonki ništa na koljenima lijepo ne stoji. I puna ih je kuća, iako ta familija nije njezina, i ima mlađeg brata, što ga inače nema, i otac joj je zgodan čovjek, što uopće nije. I tako je sve nešto živo, mirisno i toplo ko da je pred Božić i ja sjedim u njezinoj djevojačkoj sobici kad mi se kraj nogu spusti Đorđe, taj njezin mlađi brat što ga ona inače nema. I kaže meni Đorđe, nemoj biti tužna, sve će biti u redu, a ja uopće nisam tužna, jedem neke slavske kolače i dobro mi je. Pa kaže meni opet Đorđe da se ne brinem ništa, jer voli on i mene i bebu, a mene namah šlagira koju bebu? I ljubi meni Đorđe i lice i trbuh, a mene oplete panika, pa krenu suze. A on drvi li ga drvi o nekom završnom ispitu na glumi i opet o tome da ništa ne brinem. I briše mi suze, i ja mu dopuštam sva klonuta, jer kako da ništa ne brinem crni Đorđe, imaš možda 25, završavaš glumu, jedino gore može biti slikarstvo ili književnost nedajbože. Kako da se ne brinem ja koja sam od rođenja satkana od briga i to je jedino prirodno stanje za koje znam. I kako ću sad kćerki na oči, jebalo mater godište ste, nikad više sa mnom, do kraja života riječ neće sa mnom prozboriti. A što ću materi reći, znam što će ona meni, kukulele crni sine, bolje nek se tamna zemlja odmah otvorila. A Đorđe sve plavooko gleda, cijeli je nježan i brižan i nekako se baš čini fin momak za svojih 25 i stalno ponavlja sve će biti u redu i nervira me tako dobar. A njegovi bi još i da prespavam, reko već fini neki ljudi, jer kasno je, gdje ću sad autobusom za Beograd. A ja navlačim neke kožne pantalone što ih nisam zadnje dvije mogla, zajebala me korona i noćno tamanjenje špajze, ali zadnjih dana sam nervozna i tužna, pa i u njih stanem. A i hladno je i što ja znam koliko ću na stanici čekati pa uklizavam brzinski, a Đorđe sve gleda hoće li me pasica stezati u struku. A ja sve gledam kako da pobjegnem što dalje od te kuće i od te fine familije i od tih mladih plavih očiju koje ne izgledaju ko da lažu. A onda se bogu hvala budim i ne gledam na sat ni ima li poziva, rukom lovim sva sretna, čupam tri grozda, jer nema ni Đorđa ni u trbuhu bebe. Govorim sebi, glupačo, jer vidiš kakve si probleme mogla imati, a ti se uvijek ždereš oko sitnica! I u mraku lovim još tri grozda, sretna, jer me netko grlio, tješio, volio, jer je makar na trenutak, iako u snu, učinio da se ne brinem.