Ima jedan problem koji u cijeloj ovoj gigantomahiji uokolo smeća & vreća nitko nije ni dotakao, nekmoli elaborirao.

To je ona vreća smeća koji vaši susjedi znaju iznijeti pred vrata stana.

Motiv je nepoznat: je li to stoga jer im se još ne odlazi do kontejnera, je li to stoga jer im vlastito smeće u vlastitom stanu bazdi, nije važno.

Kako je govorio studentima Žarko Puhovski, u politici se ne bavimo motivima nego učincima.

A ovo je politička tema kat’egzohen.

Politička zato jer na metonimjski način pokazuje presudan odnos Hrvata spram zajedničkog, njihovo poimanje granice javnog i privatnog, te skrb za jedno i drugo.

Hrvati naime smatraju da ono što se njih tiče, njihovo, počinje iza zabravljenih vrata vlastita stana.

Koncept zajedničkog, općenitijeg od uskogrudnog egoizma privacijs, njima je nepoznat. Do te mjere da pomišljam da nisu sposobni za apstraktno mišljenje, za općost, jer demonstriraju posvemašnju nezainteresiranost za općinstvo. Interes, to pak znači inter esse, međi biti, a Hrvatima biti među drugim ljudima ne znači s njima komunicirati, uspostaviti communio, ono pod čime Englezi recimo misle “a joining together of minds or spirits; a mental connection”, nego je njima na pameti samo zaključati nekretninu, i moja kućica moja slobodica.

Biti među drugima u zajednici i skrbiti za zajedniči interes, biti za jedno, to je Hrvatima neshvatljivo.

Stoga je prostor s onu stranu vrata njihova stana ničija zemlja. To pak dokazuje da Hrvati žive u prirodnom stanju u kojemu je temeljni odnos rat sviju protiv svih.

To da bi i hodnik zgrade bio njihov prostor, prostor u kojemu žive s drugima, pa se moraju akomodirati i adaptirati, nije im palo na pamet. Da im je palo ozlijedilo bi ih, mnijem.

To vam je ta vreća smeća.

Stoji pred njihovim stanom jer tko jebe Drugog, da se pomodno izrazim jezikom suvremenog akrivizma.

Od tora su se emancipirali tek jednom lukavštinom: glavno da je u stanu toplo, a neka drugima smrdi.

Tako da je sve ostalo konzekvenca ovog izvornog stanja u kojemu žive monade zvane Hrvati: bacanje razvrstanog smeća u adekvatne prostore itd. zadatak je koji nije pretežak, nego je Hrvatima suvišan, kao vilica, recimo. Kaj bi oni razvrstavali pa odlagali, kad je vlastito smeće dovoljno staviti pred vrata stana. Tu život u gradu prestaje. Jer, ne shvaća se ideja zgrade, kako bi onda grada.

O građanstvu među seljačinama nema zbora (logos).

Mogao bih ja i dalje ali idem večerati u Dahlem, pa u moj mahagonijem obložen svijet.

Tak vam je to i to vam je tak.