slikovnost: Pablo Picasso
Sada zapravo ne znam više imam li oči.
One stare, nekadašnje, naivne, one vesele i s iskricama, nekamo su se izgubile. Umorile su se, siva se boja uvukla u šarenicu, kapci se malo spustili, plamičak pritulio. Nemam oči za sivilo, pohabanost,banalnost, ruine, za gužvu i žurbu, za zbrku, za divlje pokrete, kovitlanje gomile, za fizičku ružnošću, moralni pad i srozavanje. Nemam oči za okljaštrenost, za himbu, nategnutost, prijetvornost, krivu mjeru, pogrešan korak, za bešćutnost, za lažnu srdačnost, za džepna kazališta, hipertrofirani ego, nakaradan govor, imitaciju, plastičnost, pretjerivanje. Moje oči očajno traže mjeru i razmjer, ravnotežu i sklad.
Nemam oči za nedovršeno, polovično, bolećivo, zakukuljeno, zakulisno, morbidno, kvarno, ništavno. Nemam usmjerenosti, nemam fokusa, nemam strpljenja ni oštrovida, za dugo gledanje u krivom smjeru, za ispitivanje praznine, iz koje bi se nešto trebalo “pojaviti” i “stvoriti”. Za izgužvano, mrljavo, poflekano, falično, za efemerno, tričavo, kričavo, neiskričavo. Za uništeno i nesanirano, za napušteno, za groteskno, karnalno i infernalno, bez dodira duha. Za propadnuće u glib i cerek ugode, koji odatle dopire. Ovce se blata užasavaju. Svinje u njemu uživaju. Zakoni vrste, iskustva stoljeća.
Ne, tisuću puta ne, takvom svijetu i takvim mjestima, iz kojih je iščezlo sve što me uzdizalo, hranilo, nadahnjivalo. Neću zamjena, surogata, neću lažnih utjeha, laskanja, trbuhozborenja, nutkanja kiselim grožđem i vašarskim drangulijama, neću ništa do mira, distance, kontemplacije, čistih vidika i jasne perspektive, na dnu koje nazirem samo jedan dragi lik, jednu pojavu i jednu sudbinu, koju bolno zaslužih i kojoj se s pravom nadam, a koja je mojim očima bila dana jednom, kao vizija, koja se ne smije izgubiti, jer tada je i moja duša izgubljena, opustjela, neprepoznatljiva, neprisutna.
Imam li oči koje plaču, oči koje će ponavo iza olujnih oblaka dočekati smiraj i nadu, vidjeti svetu svjetlost?
1. 12. 2022.
radio gornji grad 
