Sale bok,

ovo te pismo neće stići. Znam to dobro, nema načina da ga primiš, no ipak. Što bih ti ipak želio kazati? Moralo je to biti jednoga dana negdje krajem ljeta 1975. ili 1976. u Pomeru. Među nama ni dvadesetogodišnjacima. U vrijeme kada se turistička sezona već približavala svojem kraju. Druga polovica još uvijek toploga i ugodnog mjeseca kolovoza, augusta. Dan je međutim bio oblačan, padale su rijetke i sitne kapi kiše, jedva da su te kapi uspijevale poškropiti odjeću na nama pa zapravo nije ni bilo potrebe za kišobranima. Strani turisti već su najvećim dijelom bili napustili autokamp i vratili se svojim domovima. U Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Nizozemskoj, Sloveniji, Italiji. Vjerojatno i još negdje drugdje. Opušci po tlu i po opalim suhim iglicama pinija u autokampu bili su za tebe prave dragocjenosti. Tko bi, tada, s plaže na Brnestricama, išao sve do tetkove, tečine, vikendice i izmoljakao nešto sitniša za kupiti kutiju cigareta u seoskoj prodavaonici. I povrh toga smišljati, naravno napola uvjerljivo, na što bi taj sitniš trebao biti potrošen. A bilo je među tim opušcima i pravih kapitalaca, odbačenih nakon svega dima ili dva. I nije se toliko radilo o nelagodi žicanja nego o zadovoljstvu u pronađenom, u usputnom i posrećenom traganju. Bez unaprijed pripremljenog plana i bez posebnih očekivanih rezultata. Nešto u stilu take it as it comes.

Ne sjećam se danas više npr. jesi li toga dana nosio one trapez traperice – na golemo čuđenje mještana – s ušivenom purpurno-žutom komadom tkanine u obliku šiljastog trokuta i vitičastim istočnjačkim šarama po njemu. Doista, priznajem. Čega se ipak vrlo dobro sjećam jest atmosfera dana, satova nebeskog sivila i tih opušaka po tlu što si ih skupljao i zatim štedljivo palio. I nečega što je moralo biti umišljaj, a ne doživljaj. Prije varava slika u snu negoli što drugo. To mi se samo tada dogodilo, jednom, kasnije nikada više. Nekakva, ha, utvarna pojava, ni zloćudna ni dobrohotna, ni zbunjujuća ni prosvjetljujuća, jedini njezin lik bili su prozirni krugovi, valovi, što su se širili kao kada kamen padne na mirnu površinu vode. Igra geometrije. Umislio sam samo sebi, samo za svoje potrebe, da vidim nevidljivo. Pogled s mjesta gdje se danas nalazi marina s privezanim jahtama i jedrilicama prema premanturskoj strani zaljeva i pošumljenom predjelu Tašalera imao je svoje rubove, nije bio ravan i pravocrtan kao kod fotografskog kadra niti su ti prizori bili pod pravim kutom. A ti krugovi u kretanju nisu se zaustavljali na rubovima vidnoga polja, nastavljali su se sporim ritmom širiti preko njih. S onu stranu njih. Pravi umišljaj. Od pitajbogakuda izvučena patvorina nekoga nedovoljno iskusnog.

Tko zna, da si toga sivoga i oblačnoga dana imao svoju gitaru sa sobom lako je moguće da do neobičnog umišljaja ne bi ni došlo. Tih smo godina imali gotovo opipljiv dojam da su do nas ovdje informacije o novim pločama dolazile sporo i rijetko. Tko bi propustio emisiju na radiju subotom oko podneva – uvodna špica bila je Fleetwood Mac, Oh Well – propustio bi je i nije bilo načina za poslušati reprizu. Neki su tjednici imali čak rezerviran prostor za muziku, cijelu rubriku, no bilo je tamo i tekstova što su izazivali smijeh. Na svoju štetu. Jedan je kritičar npr. običavao govoriti o vrijednostima novih ploča tako što je pratio sljedove durova i molova te navodio snizilice i povisilice. Malo je kome to nešto značilo. Ili im je značilo i više negoli dovoljno, ali im je svijet muzike na struju bio vrlo dalek i zapravo nepoznat. Jest da ti nisi, koliko se sjećam, završio baš nijednu započetu pjesmu, ali i to što bismo čuli nama je bila skoro pa raskoš u oskudici. Nisam te nikada upitao zašto, danas mi se nekako čini da je razlog u nenaučenom cijelom tekstu pjesme. U ležernosti i neopterećenosti. Čak i kada bi nam se po crtama lica učinilo da si se uživio u izvedbu, nešto je opušteno, nešto nepretenciozno i dalje bilo u njoj. Kao da je to tvoj osnovni emocionalni tonalitet. Nisi požalio zbog toga?

Sliku onog umišljaja nisam tada podijelio s tobom. Tada mi je bilo važnije da ti s našim ljetnim društvom dijeliš muziku koja je dolazila izdaleka. Pitanje prioriteta. To što pjesme nisu bile odsvirane u cjelini, malo je bilo važno. Nitko od nas ostalih nije svirao nikakav instrument. Kada se danas prisjećam tih dana uviđam koliko su sjećanja nepotpuna i nedovršena. Ali drukčije negoli tvoje izvedbe. Ti bi svirao i svirao, a onda u nekom trenutku pjesmu po kratkom postupku završio prije kraja. Prije kao nešto suprotno onom umišljaju i nešto različito od njega. Umjesto da se šire, prostiru, iz svojega središta, ti imaginarni kružni valovi pribiru se prema njemu, ali niti su oni pravilnog oblika, ne igraju više igru geometrije, niti su transparentni niti to pribiranje, još manje, protječe u jednome mahu.

Sale, razumjet ćeš me ako ti kažem da to nisu bila vremena za sjećanje, postala su tek s godinama kasnije vremena za sjećanje. I onda smo se znali prisjećati prošlih ljetnih dogodovština, naravno, naročito kada bismo priredili kakvu feštu uz jelo i piće, na prostoru autokampa ili po okućnicama nekoga od nas, a jesu li zone zaborava morale za nas onda biti manje izdašne nego danas, to bi danas bilo korisno znati. I to preostalo bilo bi vrijedno sjećanja.

samo toliko, ivan