S obzirom na to da sam odnedavno pretplatnik Netflixa, pogledala sam stravično razvikanu seriju “Monster: The story of Jeffrey Dahmer”, što je još jedan razlog zbog kojeg ću uskoro postati bivši pretplatnik. Pa eto, ako nekoga zanima moje mišljenje o seriji… Napustite svaku nadu svi koji ulazite.

Nisam ja nikakav Dante. Ja se samo interesiram za i proučavam serijske ubojice već više od 20 godina, a na toj čudnoj intelektualnoj ali i emocionalnoj putešestviji Jeffreya Dahmera je bilo prilično teško izbjeći, pa znam ponešto o pozadini cijele stvari. Tako da ću iskoristiti podatke koje imam i usporediti ih s ovom fikcionalnom tvorevinom, ali ne nužno da bih je optužila za pogrešnu interpretaciju stvarnih događaja, jer se ne radi o dokumentarcu, nego da bih istaknula kako je stvarnost u ovom slučaju mnogo interesantnija od fikcije. Serija je mogla sadržavati hrpu stvari koje ne odgovaraju stvarnosti (ali koje se ipak na nju oslanjaju jer se na jednu njenu određenu porciju referiraju) da bi bila zanimljivija, i u tom slučaju svakako ne bih rogoborila protiv nje.

Znam, Netflix je američka platforma koja prati trendove, a ti se što se filmova i serija tiče sastoje od lijepih kadrova sa Premiere Pro speed ramp feature-om kad zatreba , dijalozima iz automata različite kvalitete, ali svejedno automata i glumom koja nije mnogo dublja od kože (simplificiram, ali tu negdje). Ja samo nudim kritiku trendova onako kako ih ja vidim.

Ne interesiraju me ugodne crno- bijele pričice s nezanimljivim dijalozima. Zanimaju me nelagodne istine, provokativne i interesantne ideje, zanimaju me nijanse, kompleksnosti i sivila. Serija o Jeffreyu Dahmeru je šablonska; crno- bijela. On je jedan odvratan monstrum koji je osjećao seksualno motiviranu kompulziju da ubija mlade zgodne muškarce, pa čak i maloljetnike, a stvari koje im je radio su vjerovatno pogodovale tome da je njegov slučaj izazvao takvu senzaciju, šok i zgražanje. Prilično morbidne i groteskne stvari, mnoge od njih prikazane u seriji. Za one koji ne znaju – nekrofilija, zaleđivanje organa nekih muškaraca u svom zamrzivaču, masturbacija na odsječene glave, fotografiranje leševa, pokušaj izvedbe neke vrste amaterske lobotomije kako muškarac ne bi umro i time se počeo fizički raspadati, nego kako bi ostao živ i bio Jeffreyu na raspolaganju kao objekt za seksualnu satisfakciju, itd.

Establišment u obliku policije, državnih psihijatara i ostalih su homofobni, a rasizam je još prisutniji, jer većina Dahmerovih žrtava nisu bili bijelci. Da bi se pokušalo saznati pitanje koje se najčešće postavlja u ovakvim slučajevima, a to je zbog kojeg je vraga imao potrebu raditi takve užasne stvari, u seriji je ponuđeno nekoliko objašnjenja – trudnoća njegove majke tokom koje je bila na koktelu lijekova, očeve homicidalne misli za koje smatra da ih je nekako genetski prenio sinu, “igre” oca i sina u Jeffreyevoj ranoj mladosti koje su se sastojale od seciranja i proučavanja iznutrica životinja zgaženih na cesti, njegova navodna seksualna sklonost ka iznutricama koju je vjerovatno zbog tih “igara” razvio, loš brak njegovih roditelja čijim je groznim svađama svjedočio, očevo odsustvo zbog posla, majčina psihoemocionalna nestabilnost i tako dalje. Mnogo od nabrojanog, što se uzroka tiče, jest, koliko znam točno. Jasno je da je izuzetno teško tvrditi nešto o dinamici ljudi o kojima samo čitaš na internetu, ali s obzirom na sve informacije koje imamo dostupne, a imamo ih na pretek, moglo bi se reći da bi većina ovih pretpostavki vjerovatno mogla biti točna. Međutim, nešto tu zjapi prazno. Kao i, uostalom, kod mnogih priča koje sadrže kirurški odsječene i razdvojene protagoniste i antagoniste, a referiraju se na društvene i ekonomske prilike određenog razdoblja i njihovu interakciju sa šarolikim psiho-emocionalno i intelektualnim sadržajem pojedinca.

Početak serije počinje s krajem cijele groteskne sage – Tracy Edwards, posljednja Dahmerova žrtva koja je srećom preživjela i svjedočila na suđenju, odmah po slučajnom bijegu iz Dahmerovog stana zove policiju s kojom se vraća u stan. Nakon što policajci otkriju fotografije leševa slikanih u seksualno sugestivnim pozama, hapse ga. Edwards, koji leži u hodniku, kroz otvorena vrata stana vikne “You killed my people, motherfucker!” S obzirom na to da je Edwards crnac i gej (iako u stvarnom životu nije bio gej, ali nema veze), ko su to “njegovi ljudi”? Jesu li to gej ljudi ili crnci? Ili gej crnci? Jeffrey Dahmer nije crnac, to, dakle, on i Edwards nemaju zajedničko. Ali gej su obojica. Jeffrey Dahmer, dakle, u jednu ruku ne ubija “njegove” ljude, nego “njihove” ljude, jer su u smislu seksualne orijentacije isti ljudi.

Naravno, za pokret koji je tada u Americi uspio ostvariti neke civilne pobjede, ali ne i sasvim ili barem značajno iskorijeniti homofobiju (što, uostalom, ne mislim da je uopće moguće, ali o tome možda neki drugi put), imati takvu spodobu poput Dahmera “među svojima” je bila hrana za tadašnje (a i neke današnje) konzervativce koji su bili politički pozicionirani kontra zahtjeva gej pokreta. Jeffrey Dahmer utjelovljuje pa i nadmašuje popularne homofobne stereotipe – gej ljudi su, posebno muškarci, devijantni, skloni pedofiliji (neke Dahmerove žrtve su bile maloljetne), moralno upitni, bolesni, nesposobni ostvariti zdrav ljubavni odnos, generalno emocionalno impotentni, itd. Mediji koji su isprva izvještavali o Dahmerovim zločinima spominjali su termine kao što je “homosexual overkill”. Gej aktivistima je to smetalo, jer su tvrdili da za heteroseksualne ubojice mediji ne bi upotrijebili naziv “heterosexual overkill” nego vjerovatno samo “overkill”, jer je heteroseksualnost norma. Nema potrebe, ako se radi o dva muškarca, reći “gej seks”. Implicirano je samim njihovim spolovima. Bilo je tu i još eksplicitnijih homofobnih komentara u medijima, čemu su na koncu gej aktivisti uspješno stali na kraj zbog ranije spomenutih civilnih pobjeda gej pokreta. Napori udruga i komisija da utječu na establišment u smislu poboljšanja prava i života gej osoba urodio je nekim plodom. Međutim, ta sprega između liberalnih medija i gej aktivista da se Dahmerovi zločini odvoje od njegove seksualne orijentacije radi sprečavanja stigmatiziranja gej muškaraca i gej ljudi uopće, pogotovo u jeku tadašnje AIDS epidemije s čijim je hendlanjem establišment kiksao, izazvao je suprotan učinak – kad se kasnije pričalo o Dahmeru, njegova je homoseksualnost bila nekakva slučajnost, incident, nešto čemu ne treba pridavati pažnju, a u prvi plan je došla njegova monstruoznost, što efektivno znači da internaliziranu homofobiju kao jedan od faktora koji je možda doprinio razvoju niza njegovih parafilija možemo odbaciti. Jer ako ne možemo govoriti o nečijoj homoseksualnosti, ne možemo govoriti ni o homofobiji. Zato je bilo “potrebnije” isticati priču kako je Dahmer je bio rasist koji je targetirao crne gej muškarce. Seksualna motivacija u smislu orijentacije njegovih zločina je iščašena, neautentična, mutna, možda slučajan nusprodukt njegove bolesne opsesije iznutricama, a žrtve homofobije su crni gej muškarci koji homofobno zlostavljanje trpe od pripadnika istih ljudi kojima pripada Dahmer – bijeli muškarci. I to je kraj priče. But, not so fast.

Prijatelji Curtisa Straughtera, jedne od Dahmerovih žrtava, nisu mogli vjerovati kad je ovaj odlučio otići kući s Dahmerom. Na koncu, svi su bili svjesni Curtisovog snažnog antagonizma prema bijelcima. Ali seksualna želja je zajebana stvar. U ovoj je priči zgodno i s mašnom upakirana u sklad i kongruenciju, ali to nije uvijek tako. Može nas privlačiti ono što smo naučili mrziti, kao i obratno. Isto tako, brojni su Dahmerovi poznanici izjavili da su često čuli rasističke uvrede iz Dahmerovih usta. Neosjećanje privlačnosti prema određenoj rasi je rasistički motiviran osjećaj. Ako, na primjer, bijelac kaže da ga ne privlače crnkinje nego samo bjelkinje, ne vidim kako se tu može raditi o ičem drugom osim o rasizmu. Fizičke preference su nešto sasvim drugo. Međutim, i pretjerana afirmativna fiksacija na određenu rasu, u smislu seksualne privlačnosti prema njoj, može postati fetišistička i time rasistička. Toliko smo orijentirani na fizičke karakteristike određene rase da ne vidimo osobu, čime je svodimo samo na njenu rasu. Ne tvrdim da je to slučaj kod Dahmera, ali kad se zbroje njegovi navodni rasistički komentari, njegova izražena preferenca za crne muškarce i muškarce koji nisu bijeli (od njegovih 16 potvrđenih žrtava ubojstva samo su tri bijelca) i njegova generalna nemogućnost i/ili nevoljkost da svoje žrtve doživi kao ljude a ne kao objekte, moglo bi se pretpostaviti da su njegove akcije bile motivirane i rasom. Kao i spolom, odnosno homoseksualnim osjećajima, o čemu se o medijima prestalo pričati iz već navedenih razloga. A sada kad je ova serija napravljena, ona je zajahala na tom već tada razvijenom narativu što se odvajanja homoseksualnosti i lika Jeffreya Dahmera tiče i jači naglasak stavila na rasizam koji dolazi sa svih u priču umiješanih strana, zbog, pretpostavljam, barem jednim dijelom Black Lives Matter organizacije i njenog utjecaja (premda je u doba izvještavanja o Dahmerovim zločinima bilo više antirasističkih protesta zbog Dahmerovih zlodjela).

Još jedan od faktora crno-bijelog karaktera priče je međusobno prihvaćanje homoseksualnosti i crnaca. Pored nekih crnih političara i Glende Cleveland, koja je, prema seriji, portretirana gotovo kao Rosa Parks, pravično vrišteći na bijele policajce da ih je “mjesecima” telefonski upozoravala na Dahmera, iako je u stvarnosti zvala policiju dvaput (i nije, uzgred, bila Dahmerova susjeda), roditelji tih gej crnaca portretirani su kao ljudi puni podrške za seksualnu orijentaciju njihove djece. Majka Tonyja Hughesa, mnogo ljepšeg momka u stvarnosti nego što je to glumac koji ga je tumačio u seriji, uzgred budi rečeno, nije imala trunke homofobije u sebi, dapače. Međutim, kako je u seriji točno rečeno, crni gej muškarci su bili na dnu društvene hijerarhije, za što nesumnjivo krivnju nosi groman dio bijele bijele populacije u Americi, ali činjenica jest da su mnogi od tih mladih crnih dečki koji su završili u Dahmerovim kandžama bili bliže svojoj nesretnoj sudbini dijelom i zato jer su imali slabu emocionalnu podršku od svoje obitelji. A i onih koji su ga uspjeli izbjeći. Ne zbog svoje boje kože unutar obitelji, jasno, nego zbog svoje seksualne orijentacije. Jedno je imputirati da su svi crnci složni oko svog stava protiv rasizma, ali imputirati da su svi u jednakoj mjeri podržavatelji homoseksualnosti zato jer su i gej ljudi crnci obespravljene skupine je besmislica. To, naravno, ne znači da nema crnaca koji ne podržavaju svoju gej djecu i da ih nije bilo i tada, ali ova moderna politički intonirana woke crno- bijela bajka je ne samo neistinita, nego i nezanimljiva.

I zbog toga što su se ti uglavnom mladi gej crnci nesumnjivo suočavali s rasizmom i homofobijom, tome treba kontrastirati ultimativnog neprijatelja u liku bijelog Jeffreya Dahmera i time ga miljama udaljiti od oba njihova identiteta. Zato Jeffrey u seriji, premda doživljava blagu homofobiju kod kuće i u svojoj okolini, mnogo blažu nego što ju je doista doživljavao, djeluje sasvim ok s tim što je gej. Svjestan je homofobnog karaktera društva, ali on sam djeluje ok s tim, mučen jedino svojim parafiličnim i destruktivnim impulsima čiji sam gadan sadržaj spomenula na početku. Međutim, postoji hrpa dokaza da je Dahmer patio od internalizirane homofobije i da je vlastitu homoseksualnost usko povezivao sa svojim destruktivnim impulsima. To, uostalom, nije ništa iznenađujuće; elementi mržnje prema objektu žudnje je dobro poznat i kod heteroseksualnih serijskih ubojica. Ili bolje, objektivizacija je posljedica mržnje prema vlastitim seksualnim impulsima. U slučaju heteroseksualnih ubojica se radi o mizoginiji, a u slučaju homoseksualnih o internaliziranoj homofobiji. Ne tvrdim pritom da su autohomofobija i mizoginija jedini pokretači želje za ubojstvom, i duboko sumnjam da jesu, ali vjerujem da su faktori koji doprinose tom ubojitom koktelu.

Teško je, pogotovo kad nisi psihijatar niti psiholog kao što ja nisam, a teško je i onima koji jesu a nisu evaluirali određenu osobu, jasno detektirati genezu i uzroke nečije degeneracije. Jeffrey Dahmer je tokom svog života primio mnoge dijagnoze – shizoidni poremećaj, bipolarni poremećaj, Aspergerov sindrom, nekrofilija, kanibalizam, itd. I da, riječima američkog psihijatra Freda Berlina, “koliko ljudi trebaš pojesti da bi te se smatralo mentalno bolesnim”, Dahmer je, ako stavimo na stranu problematiku definiranja mentalne bolesti, svakako bio mentalno bolestan, kao što je i sam rekao. Ali s obzirom na alkoholizam od osnovne škole (pio je viski za vrijeme nastave u osnovnoj školi) da bi se nosio sa svojom seksualnosti koja se u toj dobi počela razvijati i za koju je shvatio da nije onakva kakva se od njega očekuje, njegovo povezivanje homoseksualnosti sa Sotonom i sotonizmom, šteta je da se o tome nije u seriji reklo gotovo ništa.

O kompulziji za realizacijom serijskog tipa ubojstava ne znamo gotovo ništa. Zahvaljujući FBI-jevcima iz jedinice za profiliranje i doprinosima s područja psihologije i psihijatrije, imamo neke pretpostavke i određene obrasce detektirane kod mnogih serijskih ubojica, ali u principu o uzroku i uzrocima ne znamo efektivno ništa. Popularni termini kao što je psihopat ili sociopat, ili sve češći termini u nekim psihološkim i psihijatrijskim krugovima kao što su psihopatologija tipa 1 i tipa 2 ne objašnjavaju tu kompulziju. Pored dijagnostičkih problema tog termina, sve što se obično na njega navezuje ne objašnjava tu potrebu. Štoviše, moje je mišljenje da je Dahmer bliži nekom težem obliku autizma nego psihopatologiji, što i dalje ne objašnjava potrebu za ubojstvom, jer nema razloga misliti da je autistički spektar odgovoran za nastajanje te potrebe sam po sebi. Ovo je sad duga tema, ali ukratko, moje mišljenje je da Dahmerova dehumanizacija njegovih žrtava može biti dijelom uzrok njegovog navodnog Aspergerovog sindroma (od nedostatka empatije ne pate samo psihopati), ali može biti i posljedica internalizirane homofobije. Kod internalizirane homofobije ovako akutnog tipa, objektivizacija subjekta svoje žudnje je prilično logična. Na svom suđenju i intervjuima, još jedan serijski ubojica čije su žrtve bili mladi muškarci, John Wayne Gacy, koji je patio od sličnog poremećaja, izjavio je da je njegova seksualna potreba za mladim muškarcima bila depersonalizirana, bez emocija, čisto korištenje tih mladića kao objekte za vlastitu seksualnu gratifikaciju. Homoseksualna orijentacija je Gacyju, začudno ili ne, bila odbojna (smatrao se biseksualnim), jer je njemu ona podrazumijevala humanizaciju, erotsku ljubav među muškarcima, a ne samo čisto tjelesno korištenje u seksualnom smislu. I to je, mislim, suština ovog tipa ekstremne internalizirane homofobije za koju smatram da su patili i Dahmer i Gacy – objektivizacijom subjekta vlastite žudnje pokušava se delegitimirati vlastitita seksualna orijentiranost. Zbog toga ni jedan ni drugi nisu nikad, koliko znamo, niti pokušali imati dečka, odnosno ostvariti nekakav odnos onkraj čisto seksualnog s osobama istog spola. Nelagodna istina je, dakle, ta da je homofobija to što su ti mladi crni dečki i Dahmer imali zajedničko, bilo da je internalizirana ili eksternalizirana (mada je ova polarizacija često zamućena), ali pronaći nešto zajedničko među neprijateljima nije zgodno kadje namjera konstruirati crno-bijeli narativ.

Nadam se da je jasno da ne žalim Dahmera i da mi je kristalno jasan horor kojeg je prouzročio praktički svima s kojima je stupio u kontakt, a kojem je sol na ranu dodatno nasipala policija ne marivši previše za crnce, pogotovo ne za gej crnce. Ali bilo bi zgodnije vidjeti manje crno-bijele bajkovite priče koje kontekstualiziraju ozbiljne i kompleksne društveno-političke prilike određenog vremena i razviti dinamiku u kojoj krvnika i žrtvu u ovom slučaju pogađa ista neman – već ovdje toliko spomenuta homofobija.