Ante je sjedio na terasi svoje ljetne rezidencije i promatrao ravnu crtu na horizontu ispijajući već peti gin tonik iz velike čaše, koja mu je počivala na trbuhu što ga je uzgojio u protekla dva mjeseca. Pijuckao je polako vodeći računa da uvijek ima dovoljno gina, s vremena na vrijeme hladeći tjeme kockicama leda. Na stotine pitanja rojilo mu se glavom, no jedno se, s obzirom na trenutan položaj više puta izvrtilo tijekom lijenog poslijepodneva.

Je li moguće da su ravnozemljaši u pravu? Crta obzora koja se između dviju uvala protezala u pučinskoj izmaglici ni po čemu nije upućivala na notornu činjenicu da je zemlja okrugla. Lopta je okrugla. S tom su rečenicom odnedavna sportski novinari sve češće komentirali utakmice nacionalne vrste u kojoj je Ante bio glavni golgeter. Činilo se da su zlatni dani daleka prošlost, a velika očekivanja, koja je od njega imala svekolika javnost s razjarenim navijačima na čelu, još su tu i svijetle neonskim slovima. Zadnji debakl teško je podnio. Reprezentacija je povela s 1 : 0. Osokoljen, Ante se rastrčao terenom kao kokoš bez glave i sam samcat našao se pred golom na šest, sedam metara, ali, nažalost, njegov udarac nije bio precizan. S tribina se začulo dugačko aaaaaaaaa i kamere svih svjetskih televizija okrenule su se prema njemu. Odjednom je osjetio umor i opet ono preskakivanje srca koje ga je već neko vrijeme mučilo, što je rezultiralo trenutnim gubitkom koncentracije i motivacije, koji se poput magle prelio i na ostale igrače. Protivnička momčad iskoristila je psihološku prednost preokrenuvši vodstvo u svoju korist i na kraju pobijedila s 2 : 1.

Lopta je okrugla, rezignirano su zaključili sportski novinari gledajući igrače i navijače kako plaču jedni drugima u zagrljaju. Budući da se to nije dogodilo prvi put, izbornik kao da je pomalo gubio razumijevanje za sva njegova stanja i prateća objašnjenja, koja je Ante nakon utakmice izrekao izravno u mikrofon za središnji dnevnik. Znoj mu se miješao sa suzama i cijela ga je nacija u tom trenutku prezrela. Nitko nije povjerovao da njegovo srce preskače. To je već odavno bila otrcana tema. Trebalo mu je iskupljenje. Ništa ga više nije moglo uvjeriti u to da će se situacija promijeniti i Ante se, posramljen i bezvoljan te pomalo u strahu zbog preskačućeg srca, povukao u svoju kuću na moru prepustivši se hedonizmu na osami.

„Mislite li vi ovaj piti ovaj tonik ili da ga spremim u frižider!? Ionako vam tu stoji samo za ukras, ugrijao se, još ćete i proljev dobiti! Ne bi vam bilo prvi put!“, prenuo ga je iz vrtloga samosažaljenja strogi Martin glas i bijesno lupanje posuđa.

„Šteta da količina love nije proporcionalna pameti“, promrmljala je više za sebe, ali ipak dovoljno glasno i razgovijetno da je i on može čuti. Razgovarala je s njim kao sa psom i nije se libila svako malo spomenuti da je nevjerojatno kako evidentno glupi ljudi žive sasvim dobro i bezbrižno. Marta je već tri godine vodila brigu o kućanstvu njegove obitelji, čuvala je djecu, kuhala im i spremala, a Antina supruga Kristina pod njezinim je utjecajem postala strastvena čitačica i sebe je počela doživljavati na potpuno nov način. Bračnih veselja bilo je sve manje, a njihove igrice iz spavaće sobe bile su samo sjećanje na neka sretnija vremena. U krevetu mu je okretala leđa, mučile su je migrene, pms, a katkad i njegov trbuh te sve češća potreba za plavom tableticom. No, sve to mu i nije tako teško padalo s obzirom na novonastalu situaciju. Više ga je tištio osjećaj usamljenosti u vlastitoj kući, baš kao i na nogometnom terenu. Pogledao je svoju trbušinu, bolno uzdahnuo i ispraznio bocu gina.

Jedino što bi ga katkad malo pokrenulo iz tog otužnog stanja bilo je Martino usputno vrijeđanje. Antu je veselilo što njegova kućna pomoćnica ima fakultetsku diplomu, poput neke guvernante iz filmova, a i ona je to voljela isticati, osobito za vrijeme peglanja. Gunđala je nabijajući peglom iz koje je para zlokobno šištala. Osjećao je kako mu njezin pogled prži potiljak. Glasno se obraćala nevidljivom neprijatelju oslobađajući sve svoje frustracije, dok je u drugoj sobi Ante igrao Play station strahujući od užarene pegle. Obično je to bio isti scenarij: koga vraga je diplomirala komparativnu književnost i filozofiju, gdje joj je bila pamet, što bi joj falilo da je išla na ekonomiju kao i svi u ovoj zemlji koji ne znaju što žele, zašto se nije udala za neku bogatu budalu, zašto nije išla van kad je dobila stipendiju umjesto da je ostala tu zbog onog debila s kojim je prekinula, možda je ipak ona najveća budala, da toga ima samo u ovoj zemlji gdje je sve naopako, i tako bez prestanka. Ante nikada nije razumio što je njoj tako smetalo u ovoj zemlji? Pa nigdje ne bi mogao tako dobro živjeti kao tu! Ne bi ni njegovi prijatelji. Ovo je najbolje mjesto za život, valjda još jedino na svijetu gdje se svi znaju, imaju posvuda veze, samo nazoveš i sve je riješeno. Ovoj zemlji on duguje baš sve i zato se uvijek rado odaziva na pozive za humanitarne akcije. Tako se voli svoja zemlja! I što bi ta Marta, uostalom, htjela? Kakva filozofija, kakve knjige, to je običan hobi! Treba se malo oznojiti s nečim konkretnim! To je tvoja zemlja, Marta! Nije se, naravno, usudio reći joj to, iako je priželjkivao njezinu razjarenu reakciju. No unatoč tim svakodnevim i obilnim izljevima bijesa, Marta bi se nekim čudom primirila kad bi ugledala hrpu svježe opeglanog rublja i zaključila da bi poludjela na nekom institutu ili zavodu za interdisciplinarne studije, s nekom budaletinom od šefa koji je tamo došao preko veze, naravno, kao i svi u ovoj zemlji. Osim toga, ovdje joj je plaća puno bolja i nitko je ne tlači, što je, zapravo, bila istina. Jednom joj je skoro dao otkaz kad je opet pretjerala s neprijateljskim stavom prema zemlji koja je hrani, bio je osjetljiv na to, ali Kristina nije htjela ni čuti. Marta na nju nikada nije režala, mogli su se čuti samo umiljati tonovi. Sklopile su neki ženski savez i on tu nije mogao ništa osim naviknuti se.

„Hvala, neka stoji, trebat će mi. Dodajte mi, molim vas, novu bocu gina, jako sam žedan“, odgovorio je krotko. S užitkom je očekivao njezin odgovor, bezobrazan i oštar poput noža za pršut kojim je jutros tako tako žustro mahala da je smjesta osjetio uzbuđenje među preponama i zamalo se onesvijestio od slika koje su mu krenule bljeskati u glavi.

„Da, da, jako pametno! I izbornik bi vam to savjetovao“, prosiktala je Marta ironično, a on se naježio po cijelome tijelu. Vojničkim koracima odmarširala je prema kupaonici lupajući svim vratima koja su joj se na tom putu ispriječila. Anti je palo na pamet da tiho i nevidljivo, poput miša, pođe za njom i u tajnosti je uhvati za dupe, da joj kaže da nikoga nije briga za te njezine knjige, pa da mu ona prilijepi šamarčinu, i još jednu, i još… o bože, morao je smjesta prestati razmišljati o tome, ali ne, nije mogao! Skočio je na noge odlučan da krene ravno u kupaonicu, no odjednom ga je savladala omaglica i ravna crta horizonta stopila se s bespućima njegova prenapregnutog mozga. Svom težinom srušio se na bijele protuklizne pločice i ostao nepomično ležati. Dugo nije osjetio takav mir. Njegova je glava bila praznija nego ikad, iako je mislio da je to nemoguće. Iz daljine čuli su se zvukovi s plaže, šum mora i poludjeli cvrčci, ali Ante nije imao snage pomaknuti ni mali prst. Pomislio je da je već u mrtvačnici. Tamo je svježe i mirno, vidio je to u filmovima. Pogled mu se zaustavio na onoj ravnoj crti koja se nekako nakrivila, ukosila i pomalo se vijugavo gubila u beskraju. Pokušao je zazvati Martu, pa Kristinu, pa djecu, jedno po jedno, ali usta su mu bila suha i nikakav zvuk, osim nerazumljivog krkljanja, nije izlazio iz njih. „Bože“, pomislio je Ante, „zoveš li me k sebi? Je li to iskupljenje?“. Nije bilo odgovora.

„Diži se, ljubi, opet si se nalio“, probudio ga je Kristinin kontrolirano umiljat glasić. „Izgleda da ti je i srčeko preskočilo.“ Tepala je monotono i uvježbano poput loše glumice kojoj se ne da glumiti i sasvim joj je svejedno hoće li dobiti ulogu. Stajala je iznad njega i nudila mu svježe cijeđeni sok od naranče. „Popij ovo. Možda ti bude bolje“, rekla je pomalo razočarano.

Ante se valjao se poput praseta u blatu, ali nikako se nije uspijevao pridići. Protuklizne pločice nisu bile dovoljne da zaustave njegovo otklizavanje. Kristina ga je mirno promatrala kako posrće i plazi, kao da nije ljudsko biće, nego ona zvijer iz Ljepotice i Zvijeri.

„Ljubi, možeš? Da ti pomognemo?“, neuvjerljivo je pokušavala zvučati zabrinuto. Kao nakon auto gola Ante je, klečeći i pognute glave, zario lice u dlanove i već je bio spreman zaplakati, kad ga je Marta zgrabila s namjerom da ga premjesti na kauč. Kristina ih je pratila u stopu ne ispuštajući iz ruke čašu s narančinim sokom. „Martica, daj ga radije ostavi tu, još će mi se ispovraćati po kauču“, zacvrkutala je Kristina. „Vidiš da mu nije ništa, idemo nas dvije na plažicu“. Marta ga je, ne baš nježno, ispustila na pragu između dnevnog boravka i terase. Svojom tjelesinom zapriječio je prolaz i morale su ga odgurnuti sa strane. Kristina je to bezuspješno pokušala učiniti svojom tanašnom nogom, ali Marta je spremno uskočila, odvukla ga kao vreću pijeska i odložila sa strane, za svaki slučaj na boku, da se ne uguši u vlastitoj bljuvotini.

Uspio je nakratko otvoriti oči. Svijet mu je izgledao izobličen i lelujav kao da se nalazi u staklenci s ukiseljenim paprikama. Kristina i Marta udaljavale su se prema plaži. Martino dupe i dalje je bilo lijepo i okruglo, kao lopta. Rukom je prošla kroz Kristininu kosu i naslonila glavu na njezino rame. Ravna crta i dalje je bila tamo. I boca gina na kuhinjskom šanku. Odjednom mu je sve postalo jasno. Pokrio se ručnikom koji je visio na stolici i više nije imao ni pitanja, ni želja. Okruglo je okruglo, ravno je ravno, zaključio je i usnuo poput djeteta.